Danas Grčka, sutra ceo Balkan...

Pokret za generalizaciju pobune govori o procesu radikalizacije koji je zahvatio Grčku nakon ubistva 15-godišnjeg dječaka Aleksisa od strane policije početkom decembra 2008.

Ništa više...

Šestog decembra, u devet sati uvečer, pripadnik specijalnih policijskih postrojbi se zaustavio, naciljao i upucao petnaestogodišnjeg dječaka u području Exarchia, Atina. Ovo ubistvo nije izdvojen slučaj policijskog nasilja. U jutro istog tog dana, imigrante koji su čekali na azil u policijskoj stanici na aveniji Petrou Ralli napala je specijalna policija. Jedan pakistanac dobio je težak potres mozga i još uvijek se bori za život na odjelu intenzivne njege bolnice Evangelismos. Ovo su samo dva od mnoštva sličnih slučajeva u proteklih nekoliko godina.

Metak koji je probio Aleksisovo srce nije bio slučajan hitac ispucan iz policijskog pištolja u tijelo nekog jogunastog dječaka. Bila je to odluka Države da nasilno nametne pokornost i red grupacijama i pokretima koji pružaju otpor njenim odlukama. Pretnja namenjena svakome ko se odupire novoj vladinoj politici u oblasti radničih prava, socijalne sigurnosti, javnog zdravstva, obrazovanja itd. Ko god radi mora crnčiti kao rob za jedva 600 eura mjesečne plate. Raditi do iznemoglosti kad god šef to zahtjeva, raditi prekovremeno bez nadoknade, biti izbačne na ulicu kad god je posao "u krizi". Na kraju, biti ubijen kad god zaoštravanje prozvodnje to nalaže, baš kao petorica lučkih radnika koji su umrli u luci Perama prije pet mjeseci. Ako se radi o imigrantu koji se usudi zahtjevati nekoliko dodatnih eura, biće suočen sa prebijanjem i životom u strahu, upravo kao poljoprivredni radnici oba pola u staklenicima u kojima se gaje jagode u Neo Manoladi, u zapadnom Peloponezu.

... neće biti ...

Učenici moraju provoditi svoje vrijeme u ofucanim školskim prostorijama i intenzivnom slušanju, da bi se "pripremili" za ispite koji se polažu na kraju školske godine. Kao što deca djeca moraju zaboraviti na igranje sa drugima na ulici, jer su slobodne javne površine pretvorene u hipermarkete ili zato što nemaju slobodnog vremena da vise okolo. Moraju zaboraviti na igru i bezbrižnost, zaluđivati se reality programima na televiziji i igranjem video igrica.

Kasnije, kao univerzitetski student, jer to je prirodna "evolucija" koja vodi ka uspjehu, oni će shvatiti da je ono što je predstavljeno kao "naučno znanje" orjentisano prema interesima šefova. Student se neprekidno mora adaptirati novim studijskim programima i ostvarili što je moguće više bodova kako bi na kraju bio nagrađen sa diplomom koja vredi isto koliko i toalet papir, ali bez mogućnosti da se primeni u praksi, za razliku od toalet papira. Diplomom koja ne obezbjeđuje ništa osim mjesečne plate od 700 eura, često bez penzionog ili zdravstvenog osiguranja. Sve ovo dešava se usred luđačkog plesa onih koji završavaju u svešteničkim poslovima i nadrogiranih olimpijskih sportista koji dobijaju ogromne plate kako bi "donijeli slavu domovini". Novac koji završava u džepovima bogatih i moćnih. Od mita za "ortake" i cenkanja sa korumpiranim novinarima oko skandaloznih DVD snimaka, kako bi se zataškali vladini "skandali". Dok se mnogi životi nestaju u šumskim požarima, da bi se omogućilo krupnom kapitalu da pretvori šume u turistički biznis, i dok se učestale pogibije radnika na gradilištima i na ulicama prikrivaju formulacijama "nesreća na radnom mjestu". Dok Država daje novac bankama kako bi im pomogla da nas još dublje zaglibe u živo blato dugova i kredita, podižići istovremeno porez na dohodak svim radnicima. Dok glupost preskupo plaćenih televizijskih zvijezda postaje jevađelje za rastući broj eksploatisanih ljudi.

Metak koji je probušio Aleksisovo srce je metak u srce eksploatacije i represije za značajan deo ovog društva koje zna da nema šta da izgubi osim iluzija da bi se stvari mogle poboljšati. Događaji koji su uslijediti nakon ubistva dokazali su da je veliki dio eksploatisanih i potlačenih potonuo do grla u beznađu, i da se ono sada prelilo i prijeti da uguši šefove i političare, partije i institucije države. Ono se razlilo i teče da bi očistila ovaj prljavi svijet koji je zasnovan na iskorištavanju čovjeka od strane čovjeka, i na moći manjine nad većinom. Naša srca su se ispunila samopouzdanjem, a srca naših šefova strahom.

Uništenje hramova potrošnje, ponovno preuzimanje dobara, tj. "pljačkanje", svih stvari koje smo napravili, a nismo mogli da imamoa, dok su nas bombardovali reklamama, jeste shvatanje da je svo to bogatstvo naše, jer ga mi proizvodimo. U ovom slučaju, "mi" odnosi se na sve radnike, uopšteno. To bogatstvo ne pripada vlasnicima prodavnica, ili bankarima, to bogatstvo je naša krv i naš znoj. Ono je vrijeme koje šefovi od nas kradu svakodnevno. Ono je bolest kojom započinjemo penziju. Ono je svađa u spavaćoj sobi i nemogućnost da sretnemo par prijatelja vikendom uveče. Ono je dosada i usamljenost nedjeljnog popodneva, i grčeviti osjećaj svakog ponedjeljka ujutro. Kao eksploatisani i potlačeni, imigranti ili Grci, radnici, nezaposleni, studenti ili učenici, sada smo pozvani da odgovorimo na lažnu dilemu postavljenu od medija i države: jesmo li sa "maskiranima" ili sa vlasnicima prodavnica. Ova dilema je samo mamac.

Jer prava dilema je ona koju mediji ne žele da postavite: jeste li za šefove ili za radnike? Jeste li za Državu ili za Pobunu? I ovo je jedan razlog zašto novinari daju sve od sebe kako bi ocrnili pokret, kada pričaju o "maskiranima", "pljačkašima" itd. Razlog zašto žele da rašire strah među potlačenima je jednostavan: revolt čini njihovu poziciju - kao i onu njihovih šefova - vrlo neizvjesnom. Revolt se okreće protiv realnosti koju su stvorili, protiv osjećaja da će se "na kraju sve završiti dobro", protiv separacije "opravdane sentimentalne pobune" i "ekstremističkih elemenata", i na kraju protiv distinkcije između "izopćenika" i mirnih demonstranata.

U ovoj dilemi, mi imamo samo jedan odgovor: mi smo za "maskirane". Mi smo "maskirani". Ne zato što želimo sakriti svoje lice, nego zato što se želimo učiniti vidljivim. Postojimo. Nosimo kapuljače i maske ne zbog ljubavi prema uništenju, nego zbog želje da uzmemo svoj život u svoje ruke. Da na zagrištu potrošačkog društva gradimo drugačije društvo. Društvo u kojem će svako odlučivati kolektivno na generalnim sastancima škola, univerziteta, radnih mjesa i kvartova, o svemu što nas se tiče, bez potrebe za političkim predstavnicima, vođama ili komesarima. Društvo gdje ćemo svi zajedno voditi svoju sudbinu i gdje će naše potrebe i želje biti u našim rukama, a ne u rukama parlamentaraca, načelnika, šefova, sveštenika ili policajaca.

Nada za ovakav život pretočena je u barikade koje su postavljene u Grčkoj, i solidarnošću širom svijeta. Sada ostaje da ovu nadu pretvorimo u realnost. Mogućnost realizovanja ovakvog društva je stavljena na test od strane javnih zborova u okupiranim gradskim zgradama, zgradama sindikata i univerzitetima u Atini i drugdje u Grčkoj, gdje svako može slobodno izraziti svoje mišljenje i pokrenuti akciju kolektivno, zasnovanu na željama i potrebama. San o ovakvom životu počeo je poprimati oblik.

... kao prije.

Šta ostaje da se uradi kako bi se ovaj san ostvario?

Trebamo se organizirati na radnim mestima, na mestima učenja i stanovanja. Na radnim mjestima diskutujemo o svakodnevnim problemima i stvaramo jezgro otpora prema teroru šefova. U školama doprinosimo i podržavamo njihovu okupaciju, stvaramo kontrainformacijske grupe, organiziramo predavanja i radne grupe, dovodimo u pitanje znanje koje nam je servirano , stičemo novo znanje za naše potrebe, a ne za potrebe kapitala. U kvartovima i naseljima razgovaramo sa komšijama, pravimo okupljanja i komitete, dijelimo znanje i vještine, kolektivno odlučujemo o akcijama. Učestvujemo u marševima i protestima, stojimo jedni uz druge, razbijamo strah koji širi Država, pomažemo učenicima na koje je sada najviše usmereno napad Države. Solidarišemo se sa onima koji su uhapšeni u pobuni, sa Grcima kao i sa imigrantima, u Grčkoj i u inostranstvu, koje pokušavaju osuditi pomoću svih mogućih pravnih trikova iz arsenala anti-terorističkih zakona, jer su se suprotstavili diktaturi Države.

Sada sve počinje. Sada je sve moguće.

Pokret za generalizaciju pobune

Prevod: Centar za liberterske studije
Izvor: LibCom