Preduslovi za vođenje antifašističke borbe

OKVIR ZA RAZUMEVANJE TENDENCIJA FAŠIZACIJE I POJAVA ORGANIZOVANOG FAŠIZMA U SRBIJI

- skica izlaganja na tribini »Fašistička pretnja« -

Filozofski fakultet, Novi Sad, 9. novembar 2005. godine

Istorija antifašističkog otpora u jugoslovenskim zemljama obuhvata neke od najznačajnijih momenata borbe za socijalnu emancipaciju, demokratsko organizovanje društva i afirmaciju ljudske slobode. Stoga je zauzimanje otvorene pozicije u odnosu na fašističke pojave uslov bez koga nema perspektive vođenja bilo kog tipa demokratske i progresivne politike.

Tokom tridesetih godina 20. veka u Jugoslaviji je težišno polje delovanja političke levice, prvenstveno komunističkih aktivista i aktivistkinja, bila borba protiv diktature kralja Aleksandra Karađorđevića i pojave domaćih fašističkih organizacija. Takođe, veliki broj antifašističkih dobrovoljaca iz Jugoslavije učestvovao je u Španskom građanskom ratu. Fašističku okupaciju zemlje 1941. godine pratile su mere terora širokih razmera, ali one nisu mogle da suzbiju opštenarodni otpor, oličen u partizanskoj borbi Narodnooslobodilačkog pokreta. Sukobi sa snagama kvislinškog aparata u okviru nemačkog i italijanskog okupacionog sistema, kao i sa drugim reakcionarnim snagama koje su stupile u kolaboraciju, bili su sastavni deo narodnog rata protiv fašizma. Vrednosti antifašističke borbe bile su uključene u posleratni projekat izgradnje socijalističkog društva (mada najčešće pod kontrolom političkog vrha), ali kada su se ekonomska i politička kriza zaoštrile krajem osamdesetih godina, uz otpočinjanje tzv. tranzicionih procesa, nacionalizam je doživeo ogroman porast, a grupe koje su osvojile vlast uzele su učešća u oživljavanju nekih fašističkih tradicija.

Proces urušavanja političkog sistema SFRJ doveo je do učvršćivanja režima koji su se temeljili na autoritarnom nacionalizmu, koji se samo uzgredno legitimisao demokratskim frazama, i otuda su se malo razlikovale svakodnevne političke prakse vladajućih konzervativaca u Hrvatskoj (Tuđmanova HDZ) i vladajućih socijaldemokrata u Srbiji (Miloševićeva SPS). Akutno otvaranje nacionalnog pitanja dovelo je do izbijanja rata čija su obeležja bila etnička, ali koji se suštinski bazirao na ekonomskim interesima, jer je od šarolike skupine ratnih profitera formiran značajan deo baze za organizovanje nove kapitalističke klase. U pripremama za rat, režimska propaganda suprotstavljenih strana raspiruje nacionalističku mržnju, proglašavajući Drugi svetski rat nedovršenim, pri čemu značajnu ulogu dobijaju snage kvislinške emigracije, čije delovanje iz vremena tog rata počinje da se glorifikuje.

Kada se govori o političkim pokretima iz kojih su regrutovani kolaboracionisti tokom Drugog svetskog rata u Jugoslaviji, treba istaći da su fašističke osobenosti najviše poprimili Hrvatski ustaški pokret, pod vođstvom Anta Pavelića i velikosrpski orijentisan Jugoslovenski narodni pokret Zbor, pod vođstvom Dimitrija Ljotića. Tokom okupacije, ustaše su zavele režim terora na teritoriji tzv. Nezavisne Države Hrvatske pod nemačkim i italijanskim protektoratom, sa sistemom konc-logora za istrebljivanje Srba, Jevreja i Roma, i prinudnom katolicizacijom uz podršku sveštenstva, a u cilju stvaranja rasno, etnički i konfesionalno čistog »hrvatskog životnog prostora«. S druge strane, Ljotićev Zbor, ideološki zasnovan na zalaganju za korporativno staleško uređenje države, na radikalnom antikomunizmu i antisemitizmu, sa značajnom komponentom misticizma srpskog pravoslavlja, od svog osnivanja 1935. godine, nije imao većeg uticaja u političkom životu Kraljevine Jugoslavije, sem delovanja na Univerzitetu, gde su aktivisti ovog fašističkog pokreta terorom nastojali da suzbiju delatnost komunističkih studentskih organizacija. Bitniju ulogu Ljotićeve pristalice dobijaju tek u periodu nemačke okupacije, kada su im dodeljene značajne funkcije u kvislinškom režimu okupirane Srbije, pod vladom generala Milana Nedića. U kvislinškom aparatu ljotićevci su imali posebnu ulogu, jer su raspolagali oružanim formacijama pod nazivom »Srpski dobrovoljački korpus«, koje su bile potčinjene nemačkim SS trupama, a čiji je osnovni zadatak bilo suzbijanje antifašističkog partizanskog ustanka, uključujući i sprovođenje okupatorovih masovnih represalija nad taocima. Posebno su se istakli kao saučesnici u nacističkom streljanju nekoliko hiljada građana Kragujevca, oktobra 1941. godine.

Konzervativno-militaristički velikosrpski elementi koji su sačinjavali ono što se danas naziva četnički ili ravnogorski pokret, tokom Drugog svetskog rata su zauzimali poziciju koja je uglavnom varirala od pasivnosti do otvorene kolaboracije sa okupatorom. Dragoljub Draža Mihailović, kraljevski oficir koga je izbeglička vlada postavila za vojnog ministra, nije bio u stanju da koordiniše delovanje četničkih komandanata na terenu, no izvesno vreme je uspevao da u savezničkim krugovima održava lažnu sliku organizovanog i doslednog četničkog otpora nemačkom agresoru. U nastojanju da se politički profiliše delovanje labavo povezanih četničkih formacija nije se odmaklo dalje od ideološkog pravdanja zločina koje su četnici činili u Srbiji, Crnoj Gori i istočnoj Bosni, s pozicija antikomunizma i zalaganja za »etnički homogenu« Veliku Srbiju. Delovanje četnika u Drugom svetskom ratu, inspirisano konzervativnom ideologijom rojalizma, i pored genocidne prakse, nije imalo dominantna fašistička obeležja. Tokom rata je bilo sukobljavanja radi prestiža u nacionalističkom pokretu između četnika i ljotićevaca, u čemu se išlo i do međusobnih likvidacija, a surevnjivosti su se zadržale i u emigraciji na Zapadu, posle 1945. godine, kada su se delovi ovih kolaboracionističkih grupa povukli iz oslobođene Jugoslavije zajedno sa kolonama nemačkih vojnika.

Tek će se početkom devedesetih godina četništvo u Srbiji afirmisati kao preovlađujući idejni potencijal za razvoj fašističkih organizacija u novim društvenim okolnostima, rasplamsavanjem ratnih sukoba u Jugoslaviji. Intelektualni rad na prekrajanju istorije tokom osamdesetih imao je neposredne posledice na organizaciono-političkom planu u dekadi ratova. Inspiraciju za brojne kriminalne paravojne grupe, često povezane sa organima državne bezbednosti i parlamentarnim partijama, predstavljao je novousvojeni pozitivan odnos prema reakcionarnom nacionalizmu četnika i ljotićevaca. Fašistički motivi predstavljali su povod za brojne zločine nad civilnim stanovništvom počinjene tokom rata, a po okončanju rata je apologetski odnos prema zločincima postao jedan od najbitnijih motiva fašističkog organizovanja.

Odnos vladajućeg režima i države prema ovim grupama i organizacijama bio je, tokom celog perioda od 1990. godine do danas, izrazito tolerantan i pragmatičan. Miloševićev režim je instrumentalno koristio fašističke organizacije kao rezervno sredstvo terora tokom svoje ratne politike. Posle smene režima 2000. godine, vladajuće partije propagiraju konzervativnu ideologiju »demokratskog nacionalizma«, u okviru koje se delovanje fašističkih organizacija predstavlja kao nešto potpuno normalno i politički legitimno, s obzirom na njihovu prevashodno antikomunističku orijentaciju. Sve jači politički uticaj Srpske pravoslavne crkve i njenog klerikalnog konzervativizma, predstavlja značajnu potporu delovanju ovih organizacija i grupa. Organizovani fašizam nastavlja da bude politička rezerva terora koja vladajućem režimu može poslužiti za amortizovanje talasa socijalnog nezadovoljstva naroda tokom perioda stabilizacije kapitalističkog sistema.

METODOLOŠKA NAPOMENA

Upotreba pojma fašizam u periodu posle Drugog svetskog rata pokreće mnoge teorijske kontroverze. Opravdane su zamerke na račun neselektivnog korišćenja termina »fašisti« u svrhu etiketiranja protivnika u svakodnevnoj političkoj propagandi. Međutim, zabrinjavajuća je težnja političke i stručne javnosti za skidanjem hipoteke fašizma sa izvesnih sadržaja društvenog, političkog i kulturnog života, koji baštine svoju formu i svoje tendencije od istorijski potvrđenih fašističkih uzora. Stoga je neophodno uložiti napor na formulisanju preciznih i operativnih kriterijuma upotrebe ovog pojma kako za političko-aktivističke tako i za stručno-istraživačke svrhe.

Prihvatajući onu klasifikaciju po kojoj blok političke desnice sačinjavaju liberalna, konzervativna i reakcionarna orijentacija, fašizam možemo odrediti kao oblik reakcionarne politike koji podrazumeva ideal totalitarnog ustrojstva države do koga se dolazi putem organizovanja masovnog nacionalističkog autoritarnog pokreta sa elementima terora, baziranog na usklađivanju interesa sitne buržoazije i krupnog kapitala, uz ideološku kombinaciju rasizma, antisemitizma, antikomunizma, militarizma i neotradicionalizma. Pritom, treba u vidu imati organizacione i ideološke razlike između najrazvijenijih fašističkih pokreta prve polovine 20. veka (kao što su italijanski i nemački), i onih koji su se po uzoru na njih formirali na prostoru Balkana i istoka Evrope. Balkanske fašističke pokrete tog perioda karakteriše u većoj meri insistiranje na idealu patrijarhalne seoske zajednice, krupna uloga religije i oslanjanje na Crkvu.

Za potrebe ovakve analize veoma je važno pratiti transformisanje organizaciono-ideoloških formi evropskog fašizma posle njegovog vojnog poraza 1945. godine. U zemljama kapitalističkog Zapada ideološko jezgro fašizma sačuvano je putem organizovanja labave mreže najrazličitijih grupa, sa vrlo često protivrečnim motivima: od marginalnih političkih partija, preko međunarodnih udruženja, crkvenih organizacija, intelektualno-umetničkih kružoka i kulturno-propagandnih medijskih projekata, do aktivizma na Internetu. Za bivše socijalističke zemlje posle 1989. godine važe donekle različiti kriterijumi za prepoznavanje novih fašističkih tendencija. Fašistička ideologija koncentriše se oko nostalgije prema kvislinškim uzorima iz Drugog svetskog rata, a neretko konzervativni sadržaji iz predrevolucionarnog perioda poprimaju reakcionarnu fašističku dimenziju, budući da se oživljavaju u novom kontekstu, kao radikalan odgovor na iskustvo socijalističke modernizacije i internacionalizma, sa specifičnom funkcijom u tzv. tranzicionim procesima.

Imajući na umu prethodna pojmovno-terminološka preciziranja, pod izrazom »organizovani fašizam« trebalo bi podrazumevati konglomerat različitih formi reprodukovanja specifično fašističke ideološke matrice (što isključuje druge forme ekstremno desničarske političke prakse – prisutne u delovanju širokog kruga javnih struktura: od političkih stranaka do kulturnih ustanova i organizacija), za period koji karakteriše proces stabilizacije kapitalističkih odnosa u Srbiji.