Nadnica za strah

Kapitalizam je zasnovan na strahu i strahom se održava. Ovu tvrdnju je lako dokazati. Sa jedne strane radnici i radnice strahuju za svoju egzistenciju, boje se gubitka radnog mesta, smanjenja plata, boje se posledica koje mogu snositi ako stupe u štrajk ili se na bilo koji način pobune protiv onih koji ih more. Sa druge strane, kapitalisti se boje radnika, preciznije – boje se organizovanih, radikalnih, odlučnih, klasno svesnih radnika i radnica. Boje se ideja koje su proizišle iz radničkog pokreta, a za koje su mnogi radnici u prošlosti, pa i danas, verovali da su kadre da promene svet. To su socijal-revolucionarne ideje brojnih anarhista i komunista koji su se u prošlosti borili za bolje uslove rada, bolje plate, bolju sigurnost na radu. Mislite da je osmočasovno radno vreme palo sa marsa? Nije! Radništvo je samo krvavim borbama sa kapitalistima i državom uspelo da izbori osmočasovno radno vreme. A pravo organizovanja u sindikate? Da li je ono palo sa marsa? Nije. Baš kao ni pravo na štrajk. Ovo su u svoje vreme bili izuzetno radikalni zahtevi, kao što je sada radikalno zahtevati četvoročasovno radno vreme, bez smanjenja plata i prava. Približavamo se korenu njihovog straha. Kako da se izborimo za skraćenje radnog dana, bez smanjenja plata i prava, danas, u Srbiji? Tako što ćemo se organizovati u snažne radničke organizacije – revolucionarne anarho-sindikate, koji će npr. organizovati opšti generalni štrajk. Jer mi smo ti koji proizvode, kopaju, poslužuju, rade u fabrikama i firmama, kioscima i prodavnicama. Mi kopamo ugalj, vadimo naftu, pravimo struju, prečišćavamo vodu i odnosimo smeće. Kada mi stanemo sve staje. Toga se oni boje. Zato revolucionarne anarhističke ideje predstavljaju kao ekstremne i opasne. Opasne, da, ali za koga? Zato pokušavaju da nas podele po nacionalnoj, polnoj i svakoj drugoj osnovi, jer se boje našeg jednistva.

Ali, stvar nije tako jednostavna, postoje i drugi strahovi za koje nije toliko očigledno da su posledice kapitalističkog društvenog ustrojstva. Recimo strah da vaše dete neko ne prebije ili izbode na ulici. Ovo je realan strah, ali proučimo malo detaljnije celu stvar i videćemo da je eskalacija nasilja posledica opšteg siromašenja, nedostatka perspektive kod mladih ljudi, velikih socijalnih razlika, bogataša i mafijaša koji se veličaju u medijima itd. Dakle pošto su svi nabrojani uzroci eskalacije nasilja posledice kapitalizma lako zaključujemo da je i samo nasilje posledica kapitalizma. No, ljudi se tražeći zaštitu od nasilja, pljačke i kriminala okreću upavo uzročnicima – kapitalizmu i njegovom čuvaru, Državi. Pa onda kao reakciju na nasilje među mladima država uvodi policiju i kamere u škole, trenirajući decu da poštuju autoritet i da budu slepo poslušni. Tako se stvara armija budućih poslušnih radnika, koji se neće buniti na male plate, težak i prekovremeni rad, i koji neće štrajkovati kao njihovi roditelji danas. Eto, tako kapitalizam reprodukuje sebe i drži nas podčinjenima.

U Americi i zapadnoj Evropi u poslednjih desetak godina javio se jedan novi strah, u pitnju je strah od terorizma. No, strah od terorizma je samo moderna zamena za jedan stariji strah – strah od atomskog rata. Terorizam se pojavio kao pogrešan i neadekvatan odgovor na imperijalističke težnje zapada, jer teroristi su uglavnom poreklom iz zemalja čije je stanovništvo prilično propatilo zbog politike zapadnjačke buržoazije, no sa druge strane ako pogledamo ko su žrtve većine terorističkih napada videćemo da su mahom u pitanju radnici. I opet možemo videti da je kapitlizam uzrok terorizma, pa samim tim i straha od terorizma. Pretnja terorizmom, a posebno biološkim terorizmom, rađa jedan iracionalan strah koji Državi omogućava lako manipulisanje narodom. Pa tako država uvodi mere koje ukidaju teško izborena radnička prava i slobode, povećava represiju i podstiče paranoidnu atmosferu. Ovde vidimo jedan od načina na koje kapitalizam stvara nezdravu društvenu atmosferu, unosi strah, paranoju i sumnju u glave ljudi, podiže opštu tenziju i stres kome smo svi izloženi, okreće ljude jedne protiv drugih, razara solidarnost i uništva sve što je ljudsko u Čoveku.

Ovde smo pokazali da je kapitalizam, društveno uređenje u kome šačica kapitalista živi od rada većine stanovništva, zasnovan na strahu i da se strahom održava. Tako je i na zapadu i na istoku. Kapitalizam se ne može poboljšati, reformisati, sva njegova lica su odvratna, ovde kao i svuda. Kapitalizam se jedino može uništiti, kao što se tumor mora potpuno odstraniti iz tela. Samo revolucionarni anarho-sindikati su kadri da se uhvate u koštac sa kapitalizmom i državom, da ih unište jednom za svagda i stvore društvo samoupravnog i bezdržavnog slobodarskog komunizma – anarhiju. Oslobodite se straha i pridružite nam se u borbi!