Ovo je TikiWiki CMS/Groupware v1.9.11 -Sirius- © 2002–2008 od Tiki društvo Čet 25 of Apr, 2024 [01:30 UTC]
Borba na radnom mestu
Međunarodne aktivnosti
Istorija, teorija i kultura
Onlajn korisnici
Mi imamo 497 onlajn korisnika
rekurzivni linkovi štampaj
istorija slično komentar

Slobodan dan

piše Silvija Džunja



Godinama unazad, kao članica ASI, učestvujem u našem kolektivnom nastojanju da Prvi maj obeležimo na dostojan način — borbom i odbranom teško stečenih prava radnika/ca. Naše akcije bile su raznolike: od rasturanja prvog broja Direktne akcije sindikalno organizovanoj masi, razmene psovki sa socijaldemokratama ispred spomenika Dimitrija Tucovića, preko deljenja letaka protiv privatizacije i ideje socijalnog dijaloga na prvomajskom „opasuljivanju”, do prošlogodišnje tribine na temu „Zašto u Srbiji nema masovnih, nasilnih antikapitlističkih demonstracija za Prvi maj”. Učesnici/ce te tribine, koja je održana 1. maja 2006. godine, ispoljili/e su izvesnu rezigniranost, budući da je u tom momentu krunu prvomajskih manifestacija u Beogradu činio koncert hohštaplerskog benda Beogradski sindikat. I pored toga, sa tribine na temu Prvog maja, ljudi su izašli s ubeđenošću da će, s obzirom na svest o stravičnom ekonomskom položaju radništva, sledeće godine biti borbenijih manifestacija.

Međutim, jedina slika depresivnija od prizora radništva koje nije u stanju da brani uspomenu na svoj dan borbe bio je ovogodišnji skup sindikalne birokratije i izmanipulisanih radnika upriličen 30. aprila u Beogradu. Sam datum održavanja prvomajskog protesta, naime 30. april, potpuno je neobjašnjiv, osim ako se ne uzme u obzir sledujući slobodan dan, odnosno neodložna potreba za konzumiranjem roštilja na prvomajskom uranku. Zarad slobodnog dana — odbacili slobodu. Mediji su preneli kako su zahtevi tog protesta bili usmereni ka poslanicima Skupštine, kako bi što pre formirali Vladu. Ja nisam imala prilike da učestvujem u toj paradi (radila sam), te je impresija koju prenosim izgrađena na osnovu informacija iz sredstava informisanja i njihovog tumačenja prvomajske proslave.

Izazov za spektakl, Prvi maj, dan za tok šou o žrtvama tranzicije. U studiju neke TV stanice sede tri macana, političar neke lažno levičarske partije, sindikalni birokrata i predsednik Udruženja poslodavaca. Naslađujući se bedom društva, pametuju, buncaju, bajate retorike nikad dosta; argumenti su im neistiniti, svađaju se bez strasti i ubeđenja. Sede oni tako na šank stolicama, sukobljavaju mišljenja ali onako — na silu, ne ide im baš, nije im dan. U sred navodne bure, odjednom se smeškaju svi, a sindikalac kaže: „Ma mi se volimo privatno, i družimo se, a sad KAO branimo svoje interese”. Potom nastavljaju najozbiljnije: „Poslodavci su glupi i nesposobni, želimo neke druge”, kaže sindikalac; „Radnici su glupi i nesposobni. Želimo neke koji nisu lenji”, kaže poslodavac; a političar će na sve to: „Kuba je dobar brend. Ja sam antiglobalista”. Potpuno bolesno. U Srbiji nije potrebna anarho-sindikalistička propaganda da se vidi koliko i jedni i drugi i treći, i političari, i žute sindikalne birokrate, i gazde, više od svih, rade protiv interesa radništva — oni to ne kriju, već se time hvališu po televiziji. „Mi se volimo privatno”. Vi se volite i privatno i javno, a mi ćemo sa vama već izaći na kraj...

Mediji i ostali paraziti nas prikazuju kao ružne, prljave i lenje, prohujale sa društvenom svojinom, kao da smo folklor nekog prošlog vremena. To je stari buržoaski fazon: da većinu predstave kao marginu. Radnička klasa je promenila profesiju. Nezaposleni su armija, i ima ih preko milion u Srbiji. Sada je vreme za samoorganizovanje! Žute sindikalne centrale se nisu prilagodile promenama koje je kapitalizam doneo u strukturi radnih mesta. Radnici/ce u trećem sektoru, sektoru koji najbrže raste, zaposleni su pod uslovom zabrane sindikalnog organizovanja. To je samo po sebi dovoljan razlog da se organizuje masovan izlazak na ulice, ne samo Prvog maja, već svaki dan dok ta bazična radnička prava ne budu ispoštovana.

Zahtev prvih prvomajskih demonstracija — osmočasovno radno vreme, danas je aktuelniji nego ikada. Osam sati rada, za milione nezaposlenih, te moderne robove kojima je najveće ropstvo nemati pravo na ostvarivanje sebe kroz rad u društvu, i osam sati rada za radnice i radnike koji su eksploatisani više od 10–12 sati dnevno, po restoranima, pekarama, kafićima je nedostižan ideal. Sve dok smo neorganizovani ili organizovani u žute sindikate, čije birokrate samo čekaju priliku da nas masno prodaju gazdama, nećemo ni biti u stanju da taj ideal dovedemo u pitanje, i istaknemo zahtev za četvoročasovno vreme — zahtev koji će zapušiti usta lajavim gazdama koji nas guše svojim lažima o tome kako ima previše radnika, i potrebi za otpuštanjem da bi se napredovalo. Ne, nema previše radnika, ima predugačkog radnog vremena! Zahtevajući, za početak poštovanje osmočasovnog radnog vremena, a zatim i skraćenje na četiri sata dnevno će obezbediti drastično smanjenje broja nezaposlenih.

Trebaju nam anarhisti na radnim mestima, školama, fakultetima, mesnim zajednicama, zborovima stanara, da bi svojom aktivnošću pokrenuli radničku klasu iz živog peska tranzicije koja je tu zaglibila zahvaljući izdaji žutih sindikata i robovskom mentalitetu. Radnici i radnice, treba da učimo od studenata koji su nedavno okrenuli Univerzitet naglavce svojim protestom protiv lopovskih školarina, ustanovimo radnički zbor kao telo koje odlučuje i postavlja uslove, a neka blokada procesa rada bude naše najefikasnije oružje!


nazad na stranicu Direktne akcije

Napravio: nik zadnja izmena: Nedelja 03. June 2007. [09:26:03 UTC] od Hal 9000


Narodni ustanak u Grčkoj



Undefined rss id 2
Pažnja!






GNU FDL Powered by TikiWiki Powered by PHP Powered by Smarty Powered by ADOdb Napravljeno uz pomoć CSS Powered by RDF osnaženo sa HAWHAW
rss Članci RSS Galerije slika RSS Forumi rss Direktorijumi
[ Vreme izvršavanja: 0.07 sekundi ]   [ Korišćena memorija: 3.89MB ]   [ 70 upita baze podataka ]   [ GZIP Disabled ]   [ Opterećenje servera: 1.68 ]