Anarho-sindikalistička Inicijativa

-Intervju-


Razgovarao : Miloš Milojević-Mishko

Kraj osamdesetih na svetskoj političkoj sceni obeležili su raspad Sovjetskog Saveza, ujedinjenje Nemačke i propast koncepta državnog socijalizma u zemljama Istočne Evrope. Dotadašnji bipolarni svet preko noći je postao unipolaran. S.A.D. kao svetski hegemon servirale su svetu teze o globalnom informatičkom društvu, superiornosti anglo-američke monokulture i potrošačkog društva, te liberalnom kapitalizmu i parlamentarnoj demokratiji kao "možda ne savršenom, ali svakako najmanje lošem modelu državnog i društvenog uređenja". Danas, petnaestak godina kasnije, naša zemlja Srbija je još uvek "u tranziciji", od obećanog nam potrošačkog raja ni traga ni glasa, protivurečnosti parlamentarizma osećamo svakodnevno na svojoj koži, dok nam su nam "evro-atlantske integracije" nametnute kao jedini put. Moji sagovornici Marko i Nemanja, predstavnici Anarho-sindikalističke Inicijative (u daljem tekstu ASI) zastupaju radikalno drugačije političko mišljenje. Ovi mladi ljudi smatraju da je bolji, pravedniji svet, koji neće biti zasnovan na novcu kao jedinom merilu vrednosti i uspeha pojedinca, itekako moguć i dostižan.

S: Šta je to zapravo anarhizam? Laici smatraju da je to ekstremni individualizam, uz odsustvo bilo kakvog autoriteta i bilo kakve odgovornosti. Verovatno vaš koncept odstupa od ovog uvreženog mišljenja. Obrazložite ga ukratko.
ASI: Anarhizam podrazumeva kolektivizam koji je baziran na slobodi pojedinca. Ne radi se o tome da svako radi "ono šta hoće", bez ikakve odgovornosti, već se naprotiv podrazumeva velika lična odgovornost i odgovornost prema zajednici - svest o svojim postupcima i mogućim posledicama na širu društvenu zajednicu. Anarhizam podrazumeva kontrolu pojedinca i zajednice nad svim aspektima života bez ikakvog nasilnog autoriteta. Autoritet sam po sebi nije problem, ako je legitiman i ako je slobodno prihvaćen. Primer ovoga je recimo stručnjački autoritet. Npr. nema istu težinu mišljenje jednog sajdžije o tome kako treba popraviti sat, i mišljenje jednog političara o tome kako treba živeti! Problem nastaje u trenutku kada neko silom pokuša da nametne svoje mišljenje i svoj autoritet. Anarhizam teži reformi društva na bazi kolektivnog odlučivanja i kolektivizacije proizvodnih snaga, i ne samo što teži već je u ovome više puta tokom istorije uspevao, u manjem ili većem obimu, na manjim ili većim teritorijama.

S: Koji su mislioci postavili ideološke osnove vašeg pokreta?
ASI: U početku beše Prudon, koji se prvi javno deklarisao kao anarhista i koji je termin anarhija prvi upotrebio u pozitivnom kontekstu. On je doduše bio anarho-individualista. Posle njega dolazi Bakunjin, kao prvi anarho-kolektivista, na njega se nastavlja Kropotkin kao anarho-komunista i anarho-sindikalista. Početkom dvadesetog veka anarhisti široko prihvataju sindikalizam - postoje i pojedini Kropotkinovi članci u kojima on afirmiše sindikalno organizovanje i sindikalističke metode borbe. Bakunjin je dosta toga učinio i na praktičnom organizovanju anarhista. Savremenici kažu da gde god je on prošao, tu su izbijale bune i štrajkovi. Takođe treba pomenuti i ostale ideologe revolucionarnog sindikalizama kao što su Sorel i Emil Puže. Sa druge strane jako su bitni radikalno prosvetiteljstvo 19. veka, utopijski socijalizam, kao i Marksova kritika kapitalizma. Kao sinteza svih ovih uticaja nastala je anarho-sindikalistička Internacionala, (re)osnovana 1922., koja deluje i danas, koja je jedini legitimni nastavljač tradicije i ideja Prve Internacionale, odnosno njene anarhističke frakcije koju je predvodio Bakunjin. Što se tiče prakse, jako je bitno nasleđe Španskog građanskog rata u kome se borilo više od dva miliona članova i članica anarho sindikata. Inače, anarhizam je fleksibilan pokret koji se razvija i menja i blago je neprimereno govoriti o nekim ideološkim osnovama i dogmatici pokreta, u smislu tvrde ideološke linije kakvu npr. ima marksizam-lenjinizam. Sve je ovo u skladu sa fleksibilnim shvatanjem autoriteta, koji smo već apsolvirali u prethodnom pitanju. Bitno je napomenuti, da su tokom istorije anarhističke zajednice npr. u Španiji 1936.-39. ili u Ukrajini 1918.-22. uvek propadale ne zbog loše organizacije već zato što su grubom silom bivale nadjačane od strane spoljnih faktora. Takođe uzroci propasti su upravo odstupanja od radikalnih anarhističkih stavova i pokušaj kompromisa (npr. u Španiji ulazak CNT-a u vladu). Svaka nagodba sa kapitalistima dovodila je do pucanja čitave stvari.

S: Kakva je struktura vaše organizacije, kako se donose odluke i koji su vaši trenutni ciljevi?
ASI: Osnovni je cilj u ovom trenutku mobilizacija pasiviziranih radničkih masa, edukacija i stvaranje kulture kolektivnog odlučivanja. Inače, sve odluke se donose na sastancima i ne postoji niko ko donosi odluke sa strane. Klasični upravni organi sindikata ne postoje, ali postoji koordinacija na svim nivoima počev od osnovne jedinice -preduzetnog sindikata u određenom preduzeću, gde se sve odluke donose dvotrećinskom većinom. Postoji institucija blagajnika koji sakuplja članarinu i instucija onoga koji saziva sastanak. I to je sve. O svemu se odlučuje unutar oganizacije neposrednom demokratijom-referendumski, dvotrećinskom većinom. Bitno je napomenuti da čak i tela kao što su Internacionalni Sekretarijat ili Generalni Sekretarijat nemaju nikakvu moć odlučivanja. Ona postoje samo radi koordinacije odluka koje su donesene neposrednom demokratijom. Jedina uloga Generalnog Sekretarijata je da obavesti čitav sindikat o aktivnostima i odlukama pojedinih grupa. Ta tela nemaju pravo ni da predlažu ništa. Svi predlozi i sve odluke dolaze odozdo, od članstva. Sve funkcije su na dobrovoljnoj bazi tj. za njihovo obavljanje ne dobija se novac, što je inače praksa i u ostalim anarho sindikatima u svetu. Treba pomenuti i Centar za liberterske studije, koji je posebna organizacija, ali je blisko povezana sa ASI. Dve trećine Uređivačkog odbora CLS-a čine delegati ASI. CLS je izdavačka i istraživačka kuća,u okviru koje postoji biblioteka koja je ujedno i zvanični arhiv ASI. CLS je dakle naučno-istraživački centar, koji se bavi izučavanjem tradicije slobodarskih pokreta.

S: Sindikati su nastali kao specifičan vid organizovanja radnika u fabrikama, u cilju postizanja boljih uslova rada. Da li je ovakav model organizovanja primenljiv i van fabrike, u svim sferama života? Predstavlja li sindikalno organizovanje alternativu drugim vidovima organizovanja građana npr. političkim partijama ili nevladinim organizacijama?
ASI: Za početak, osvrnuli bi se na ono što se kod nas, u Srbiji, podrazumeva pod pojmom sindikata. To su oni prljavi, korumpirani, birokratski sindikati, koji stalno donose odluke protiv volje svog članstva i sklapaju ugovore sa poslodavcima iz kojih izvlače ličnu korist. Anarho sindikalizam je vid organizovanja apsolutno primenljiv u svim sferama društva. Postoje paralelno, dva načina organizovanja-jedan je sindikalizam na samom radnom mestu, koji je usmeren na obezbeđivanje boljih uslova rada, dok je drugi sindikalizam zajednice, koji je lokalno-teritorijalnog karaktera i vezan je za mesto u kome se živi (npr. sindikati mesnih zajednica)-organizacija stanovnika jedne zajednice koja se bavi lokalnim problemima. Poenta je da se umesto državnih, birokratskih struktura nametnutih odozgo, o određenoj teritoriji brinu sami građani koji tu žive. Anarho sindikati danas su začetak onoga što će u budućnosti biti fabrički saveti. Sindikat se bavi borbom za poboljšanje uslova rada, ali istovremeno prikuplja informacije o funkcionisanju preduzeća, da bi u jednom trenutku, kada se ukaže povoljna prilika mogao da potpuno preuzme preduzeće. Radnici će preuzeti fabrike, reći će: "Zbogom, gazde!", i nastaviće proizvodnju, kao da ničeg nije bilo. Po istom principu, mesno sindikalno organizovanje zameniće razne opštinske odbore, predsednika opštine i sl. Jednostavno predstavničku demokratiju zameniće direktna demokratija. Mi volimo da kažemo da je sve ovo novo društvo u ljušturi starog - mi se sada organizujemo i funkcionišemo onako kako bismo želeli da u budućnosti funkcioniše društvo u celini. Što se tiče političkih partija o njima je izlišno govoriti - to su institucije koje postoje isključivo radi očuvanja postojećeg poretka. One se ne bore čak ni za svoje programske ciljeve, koji su sami po sebi mutni i zli. Jedini njihov cilj su korupcija, dolazak na vlast i zgrtanje beneficija od vlasti.

S: Vaši stavovi o privatizaciji, socijalnom dijalogu i otpremninama?
ASI: U našim je medijima prisutno jednoumlje najgore vrste, u smislu idealizovanja Evropske Unije. A istina je naravno sasvim drugačija. Na primer, oko 25% građana Velike Britanije radi po dva posla tj. 12 sati dnevno da bi preživelo. Ljudi su prezaduženi i život im se svodi samo na rad. Sada se postavlja pitanje, šta vam uopšte vredi standard kada ne stižete da živite. Čovek treba da radi da bi živeo, a ne da živi da bi radio. Dominantan oblik nalaženja posla je preko agencija za privremeno zapošljavanje, što omogućava gazdama da cirkularno menjaju radnike, bez ikakvih izdvajanja za socijalno. I sada se kod nas pojavljuju neki liberalni ekonomisti koji tvrde mi treba da liberalizujemo zakon o radu, smanjimo zaštitu na radu i sami sebi uplaćujemo penziju, ne bi li ovde došli strani investitori. Pomenimo samo podatak da je pri izgradnji Olimpijskog stadiona u Grčkoj poginulo 50 radnika, jer su forsirani da posao završe što pre. A i u Beogradu je prošle godine poginulo oko 20 građevinskih radnika usled nedovoljne zaštite na radu. Što se otpremnina tiče, nijedna otpremnina nije pravedna, otpremnina uglavnom znači prodati svoje radno mesto za male pare. Socijalni dijalog je mehanizam isključivo usmeren ka pasiviziranju radništva. Sam koncept socijalnog dijaloga potiče iz fašističkih država - prva trilateralna komisija u sastavu predstavnici države, poslodavaca i birokratskih sindikata je nastala u Musolinijevoj Italiji. Postavlja se pitanje ko tu u stvari vodi dijalog - ove tri grupe ljudi su na potpuno istoj strani. To je skup prijatelja koji se dogovaraju o tome šta će da rade nekom drugom. Musolinijev zakon o radu se sa većim ili manjim izmenana implementira i danas u čitavom svetu. Jedna od definicija fašizma je diktatura krupne buržoazije, dakle to je kapitalizam u svojoj krajnjoj instanci.

S: Pošto je je jedan od vaših ciljeva radničko samoupravljanje, zanima me vaš stav o radničkom samoupravljanju koje je postojalo, bar formalno, u SFRJ. Takođe, kakav je vaš stav o liku i delu Josipa Broza-Tita?
ASI: To nije bilo pravo radničko samoupravljanje, već partijsko samoupravljanje, nametnuto radnicima odozgo, kao jedan recept. Partijski funkcioneri su želeli da se mi po svaku cenu razlikujemo od istočnog bloka, pa su tako koncept radničkog samoupravljanja, koji je bazično anarhistički koncept, implementirali u okruženju državnog monopartijskog socijalizma. Radnicima je rečeno sredinom pedesetih: "Vi ste sad samoupravni, vi sad odlučujete!". Međutim, kada su radnici počeli zaista da odlučuju, npr. da dodeljuju stanove sebi, a ne direktorima, ili da smanjuju raspon plata, Partiji se to nije svidelo pa je krenula da guši ono što je sama stvorila - da u radničke savete delegira partijske funkcionere i sl. Konačan udarac radničkom samoupravljanju je bio donošenje Ustava iz 1974. kojim je ono institucionalizovano. Znamo, iz prakse, da kad god se donese zakon o nečemu, on to potpuno uništi. Tako je ceo koncept doveden do svoje antiteze i potpuno obesmišljen. Inače Titovo delo, Pokret Nesvrstanih i sl. predstavlja jedno politikanstvo i šaradu, balansiranje između istočnog i zapadnog bloka, ali je neosporno da se tada živelo mnogo bolje nego danas. Jedina simbolički pozitivna posledica je da je ovde narod prilično afinizovan prema levim slobodarskim idejama, jer se perioda Brozovog birokratskog socijalizma seća kao perioda života u blagostanju, za razliku od stanovnika bivšeg Istočnog bloka koji se perioda komunizma jako nerado sećaju. U stvari državni komunizam Istočnog bloka predstavljao je u stvari ekstremnu formu kapitalizma u kojoj je jedan gazda - tj. Partija i Država vlasnik svega.

S: Ako je na ovim prostorima prisutan afinitet prema levičarskim idejama, kako objašnjavate to da je jedna radikalno desna politička partija pojedinačno najjača? Ja čisto sumnjam da bi neka Komunistička partija uopšte prošla cenzus na izborima.
ASI: To je upravo zbog toga što ta radikalno desna partija ima radikalno levi vokabular. Njihova obraćanja javnosti sadrže neke elemente levičarske propagande - hleb za tri dinara, jednake plate i sl. Inače te nazovi Komunističke partije predstavljaju totalni oksimoron. Nešto što je komunističko ne može biti zaodenuto u oblik partije. Komunisti nikad nisu izlazili na izbore, oni su zastupali druge metode političke borbe. Sam koncept preuzimanja vlasti putem izbora je sa stanovišta anarhista potpuno besmislen. U stvari, šta ta vlast suštinski podrazumeva? Mi svojom težnjom da narod neposredno odlučuje tj. da bude samom sebi vlast ukidamo vlast kao takvu. Ako želimo da se borimo za slobodu, moramo se slobodno organizovati! Inače nama se ovde stalno govori da je naš put jedino Evropska Unija. Mediji, političke partije, nevladine organizacije, buržoaski sindikati svi nam neprestano ponavljaju da je naš put samo jedan i da nema alternative. Ovo je strašno totalitarno i predstavlja jednoumlje najgore vrste. Alternativa uvek mora da postoji!

S: Aktivnosti ASI na Univerzitetu. Studentsko organizovanje danas. Vaš stav o školstvu.
ASI: S obzirom da je većina naših članova trenutno na Univerzitetu, formirali smo Sindikat Obrazovanja jesenas. Za početak smo priredili jedan letak A4 formata koji je bio naslovljen "Pobuna!". Ovaj letak predstavlja bilten Sindikata Obrazovanja. Oko 1500 primeraka je podeljeno brucošima na Filozofskom Fakultetu.

Problem je u tome što su studenti veoma pasivizirani. Mnogi od njih su pročitali proglas Sindikata Obrazovanja, koji je jako strog u smislu uloge studenata u društvu, i konstatovali: "Ovo je sve tačno!", ali nisu krenuli da deluju u smislu izmene naše društvene stvarnosti. Jedna od naših akcija bila je učešće u organizovanju protesta na Filozofskom Fakultetu, u oktobru. Ovaj protest je pokazao i to koliko su studenti neobavešteni i koliko nisu spremni da se bore za svoja prava, a pri tom stalno kukaju o svojim lošim pravima. U tom protestu, čiji je cilj bio prvenstveno smanjenje školarine, učestvovao je jako malo studenata. Apsurdno, čak je bilo studenata koji su se bunili protiv protesta! U koordinaciji sa ostalim studentskim organizacijama na fakultetu organizovali smo zbor na kome je bilo 200-250 studenata. U skladu sa principima našeg organizovanja, formirali smo Štrajkački Odbor i nismo dozvolili nikakvim delegiranim predstavnicima studentskih organizacija da donose odluke u naše ime tj. u ime studenata. Međutim studenti nisu bili spremni da budu dovoljno radikalni. Mi smo predlagali da se potpuno blokira fakultet, da se nikom ne dozvoli da uđe na fakultet ujutru. Na kraju se sve svelo na blokadu šaltera i lepljenje protestnih plakata. Međutim, jako je bitno da je protest učinjen vidljivim - mediji su mu posvetili dosta pažnje. Takođe smo sprečili da protest prisvoje Savez Studenata Filozofskog Fakulteta, kao i Studentska Unija Srbije, koji vole da se pojave tamo gde se nešto dešava, iako ne rade ništa konstruktivno. U stvari mi mislimo da je vreme birokratkih studentskih organizacija davno prošlo. Problem uopšte nije u organizacijama, već u samom obrazovanju. Naše kritike su usmerene prvenstveno na autoritarni koncept obrazovanja.

S: Postavlja se pitanje, s obzirom da je škola jedna jako autoritarna institucija, da li anarhistički roditelji, koji žele da im deca budu vaspitana u slobodarskom duhu, treba da šalju decu u tu i takvu školu?
ASI: Naša organizacija nema zvaničan stav po tom pitanju. Međutim tema je jako zanimljiva. Mislim, decu treba svakako slati u školu jer bolje je i autoritarno obrazovanje nego nikakvo. Jednog dana, kada prilike budu to dozvolile, mi ćemo organizovati drugačije, antiautoritarne, škole. Npr. revolucija u Španiji nije ni iz čega buknula, tamo je postojala tradicija anarhističkog delanja i anarhističke kulture. Ogroman broj ljudi nije slao svoju decu u državne škole, već su organizovane potpuno anarhističke škole unutar zajednica. Kada je revolucija buknula, vršilo se opismenjavanje na frontu i štampane su velike količine knjiga. Ipak, od presudnog je značaja domaće vaspitanje, tj. kako roditelj postupa sa decom kući. Ako roditelj vaspitava dete u slobodarskom duhu, ono će kritički odbaciti autoritarne stvari koje mu se serviraju u školi. Kapitalistički sistem u svoje školstvo ugrađuje razne dugmiće i poluge, a kasnije kada odrastemo, preko masovnih medija poseže za njima, pritiska ih i povlači, i dobija onakvu reakciju kakvu želi. Sve ovo je lako, kada dete jednom naučite da sluša i da nekritički radi sve ono što mu se kaže. Anarhističko obrazovanje insistira na tome da se dete uči da sve kritički preispituje, da sve preispituje, da sumnja. Ljudi su pasivizirani, mnogo je lakše izaći na izbore i ubaciti papirić u kutiju, nego preuzeti pravu kontrolu i odgovornost nad svojim životom, kroz česte sastanke i neposredno odlučivanje. Ljudi su naučeni da se olako odriču svojih prava i svoje slobode.

S: Da li je revolucija primenljiva kao sredstvo političke borbe u ovom globalnom, postmodernom svetu?
ASI: Ako govorimo o kolektivnom odlučivanju, ono je danas s obzirom na brzinu protoka informacija, primenljivije nego ikad. Zamislite koliko je bilo teško kolektivno odlučivati u Španiji 1936. godine, sa presečenim telefonima, gde su ljudi na konjima išli do zbornih mesta da bi preneli odluke sindikata. Inače oružana revolucija je uvek bila akt samoodbrane radnika i radnica, reakcija na ugnjetavanje od strane gazda. Niko vas neće pustiti da mirnim putem preuzmete fabriku, iako je to veoma razložno i logično. U stvari ne treba raspravljati da li je revolucija moguće i legitimno rešenje u ovakvoj situaciji, ona je jedino rešenje i jedini izlaz iz ovakve situacije. Drugog načina za promenu nema! U parlamentarnom sistemu ništa se ne može promeniti. Ili revolucija, ili potpuna propast! Bila ona moguća ili ne!

S: Šta mislite o islamskom terorizmu kao odgovoru na američki imperijalizam?
ASI: Radi se o još jednom ekstremno autoritarnom principu jedne ekstremno autoritarne religije, čiji je cilj da se zameni američka hegemonija hegemonijom Islama. Tu je stvar prilično jasna. Loše je što islamski terorizam zadobija izvesni romantičarski prizvuk u antiimperijalističkim krugovima. Bilo kakav religijski ekstremizam je krajnje negativna pojava.

S: S obzirom da je jedan od vaših principa direktna inicijativa, da li pripremate neke direktne akcije u cilju rešavanja nekih gorućih problema u gradu npr, problema beskućnika ili problema pasa lutalica?
ASI: Problem ASI i uopšte svih socijalno aktivističkih grupa u Srbiji je što su sve te grupa relativno male, i to što nemaju materijalne mogućnosti da organizuju neke šire akcije podrške beskućnicima i socijalno ugroženim slojevima. Najdalje što može da se ode u ovim našim uslovima je akcija povremenog spravljanja besplatne hrane za beskućnike, što se radi svake prve subote u mesecu. Jedino što mi trenutno radimo je širenje ideje o tome da ljudi treba sami da se organizuju. Mnogi beskućnici su svoj problem rešili skvotiranjem - zauzimanjem prostora koji se ne koristi i njegovim pretvaranjem u društveno koristan prostor. Ogroman broj izbeglica, Roma i ostalih beskućnika je ušao u razne prazne prostore i skvotira, a da toga i nisu svesni.

S: Kakvo je vaše mišljenje o estradnom anarhizmu? Pojedini rok muzičari, koji su privatno veoma bogati, se javno deklarišu kao anarhisti, antiglobalisti i borci protiv sistema. Ipak moje je mišljenje da likovi poput npr. Manu Chao-a doprinose globalnoj popularnosti anarho priče. Da li su ovakve pojave dobre ili loše za vašu stvar?
ASI: Prvo treba naglasiti da većina našeg članstva nije potekla iz subkulturnih grupa. Time rušimo tezu da svako ko sluša angažovanu muziku ima neke velike šanse da samim tim postane svesniji. Manu Chao poseduje internet kafe u Barseloni, ima svoje zaposlene, on je de facto kapitalista. Ali sa druge strane kad je svirao ovde on je dosta pomogao konkretno našoj organizaciji. On je direktno insistirao da mi dobijemo prostor na koncertu da delimo letke i propagandni materijal. Dakle, stvari nisu tako jednostavne. Pohvalno je što neke grupe i izvođači npr. Manu Chao i Chubawamba sviraju na različitim anarhističkim festivalima. Kod Chumbawambe to nije estradni anarhizam, oni su prilično autentični. Oni su svirali na međunarodnim anarhističkim skupovima. Istakli bi i neke bendove ovde koji su svojim delanjem doprineli čitavoj stvari, npr. jesenas je Atheist Rap svirao na velikoj antifašistiškoj svirci. Problem pripadnika subkulturnih grupa je taj što je njima najbitnije kakvi su tekstovi neke grupe, a ne šta ona konkretno radi. Treba pomenuti npr. Johna Lennon-a koji je jako puno za našu stvar uradio svojom pesmom "Imagine". On je bio i direktno aktivan, finansirao je razne levičarske grupe. Mnogi estradni anarhisti usađuju razne mlake i razvodnjene predstave o tome šta je anarhizam zapravo. Tako nastaju razne ideološke mešavine svega i svačega, tu na scenu stupa i antiglobalistički pokret, koji je prilično mlak, reformistički i nimalo revolucionaran.

S: Nešto za kraj.
ASI: Najvažnija stvar je edukacija, širenje naših ideja i naravno, organizovanje i borba za bolje uslove života i rada, ali i za revolucionarnu promenu društva. Iluzorno je smatrati da neka mala grupa aktivista, ma kako radikalne njene akcije bile, može da promeni svet. Korenite promene mogu da nastanu samo odozdo, iz naroda.. Bitna je borba za slobodu, uz svest o tome gde želimo da nas ta borba odvede.


Linkovi

Sindikat obrazovanja ASI