Valjevo - U Valjevu oko 15 odsto građana ima problema sa pićem, i još 15 odsto je onih koji mogu smatrati alkoholičarima a nisu na lečenju. Za godinu dana kroz savetovalište za alkoholizam u Valjevu prošlo je 600 pacijenata.

Jedna trećina pacijenata se uspešno leči, trećina se vraća alkoholu, a trećina je potpuno beznadežna - kaže dr Branka Stanojević, šef Savetovališta za alkoholizam u Valjevu, ističući da je između umerenog i prekomernog pijenja tanana granica, tako da se problem uočava kasno.

Dr Branka Stanojević kaže da se u prvih godinu dana lečenja sprovodi porodična sistemska terapija u kojoj učestvuju pacijent i njegov saradnik. Nakon edukacije o bolesti, pacijent i saradnik, koji je obično bračni partner, član porodice, rođak, ili prijatelj polažu ispit iz alkoholizma, a na kraju prave kompletan uvid o tome šta su naučili o ovoj bolesti. Intenzivno lečenje traje svake nedelje godinu dana, a druga godina protiče u kompletnoj promeni sistema svog življenja.

- Počeo sam da pijem kada sam došao iz Nemačke. Supruga i dete su mi poginuli u saobraćajnoj nesreći. Sve što sam zaradio, dao sam na kafane i pio sam svakodnevno 12 godina - priča Miroslav Jocić.

Klub broji 30 članova i okupljaju se svakog ponedeljka. Kroz radni, ali i rekreativni deo nastoje da sačuvaju apstinenciju, a u Klubu je većina njih pronašla novi smisao života, nove prijatelje.

Miroslav kaže da je odrastao u Tešnjaru, delu Valjeva koji je u to vreme imao najviše kafana. Svi su u njegovoj okolini pili, a nakon lične tragedije više nije prestajao da pije. Nakon što četiri dana nije dolazi na posao u valjevsku štampariju „Milić Rakić“ pretio mu je otkaz, pa je rešio da dođe na lečenje.

Ivan Vajagić (20) jedan je od najmlađih članova Kluba. Na lečenju je 14 meseci, a počeo je da pije u trećoj godini srednje škole, kada je od najboljeg učenika u razredu postao najgori.

- Kod kuće su mislili da je pubertet i da će me to proći. Pio sam i do dva litra votke. Najpre u društvu, a posle mi niko nije trebao. Kada bih ustao ujutro, boleo bi me stomak, sve dok nešto ne bih popio - kaže Ivan, koga je na lečenje dovela baka i on se danas mnogo bolje oseća.

Aleksandar Crnogorčević se leči tri godine i kaže da je to opaka bolest.

- Nisam izlečen, već samo zalečen. Doći na samo dno je vrlo lako, ali je teško izvući se. Treba prvo priznati da ne valjaš ni sebi ni društvu ni porodici. Posle je lakše i ostaje stalna borba. Bilo je iskušenja, ali smo u Savetovalištu i ovde u Klubu naučili kako da se protiv toga branimo - kaže Aleksandar Crnogorčević.

Nenad Nedeljković je vojni penzioner i leči se od maja prošle godine, na šta se, kako kaže, sam odlučio. Najpre se lečio sredstvima za smirenje, ali više nije mogao da kontroliše sebe i potražio je pomoć u savetovalištu.

- Imao sam porodičnih problema, problema na poslu. Mislio sam da ću ih pijući rešiti. Počeo sam da pijem kada mi nisu dali da se ranije penzionišem, potom su usledili problemi sa stanom koji sam dobio od vojske. Onda sam se i razveo. Smatrao sam da kada popijem koju čašicu da će mi biti lakše - priča Nenad Nedeljković.

Slična iskustva imao je i Zoran Ljubisavljević, sada pukovnik u penziji, a nekada vojni pilot.

- U vreme aktivne službe konzumirao sam umereno, ali prestankom letenja i odlaskom u penziju nema više nikakvih brana i pošto je već postojala podloga počeo sam neumereno da pijem. Nastali su najpre problemi sa porodicom, a onda sam došao u dispanzer - priča Ljubisavljević.

Izvor


Vezani članci

Zloupotreba dečjeg rada u Srbiji (4. 3. 2006)

2005

Depresija sve više način života (28. 11. 2005)

Svaki dan se neko ubije (24. 10. 2005)