Beograd — Nasilje u porodici žene trpe i do 20 godina, pre nego što odluče da prijave nasilnika, pokazala praksa Savetovališta protiv nasilja.

Savetovalište je otvoreno 1993. godine, prvi korisnici su bile žene izbeglice čije su porodice pristizale sa prostora bivše Jugoslavije, od 2000. godine počela je da radi prva "sigurna kuća" za žrtve nasilja, a od 2001. godine i Savetovališta za žrtve trgovine ljudima.

Od tada je kroz "sigurne kuće" prošlo 1.100 žena i 970 dece žrtava porodičnog nasilja, a samo od 2001. do 2003. godine zbrinuto je 260 osoba žrtava trgovine ljudima, među kojima je 40 dece.

Praksa Savetovališta, ali i sudskih organa i centara za socijalni rad, pokazuje da žene na ovim prostorima još robuju patrijarhalnom vaspitanju, da nemaju uslova za ekonomsko osamostaljivanje, pa se teško odlučuju da prijave nasilnika.

Na okruglom stolu "Zaštita od nasilja u porodici u izbegličkoj i raseljeničkoj populaciji", završenom u subotu, rečeno je da žene trpe nasilje 15 do 20 godina u proseku, ali su navedeni i primeri žene koja je nasilnika prijavila posle dve godine i starije žene koja se na taj korak odlučila posle 40 godina.

Prema rečima rukovodioca Savetovališta protiv nasilja u porodici, Vesne Stanojević, na pitanje psihologa u Savetovalištu zašto je trpela 40 godina da je muž svakodnevno tuče bez razloga, ona je odgovorila da se "ponosi što je izdržala, a mogla je da bude invalid ili da skrene pameću".

Reakcija njene dece, već odraslih ljudi, bila je još šokantnija. Majci su savetovali da se ne razvede i da "istrpi još malo".

Česti su primeri da se žena po više puta obraća Savetovalištu, dolazi u "sigurnu kuću", ali se potom vraća nasilniku.

Među nasilnicima nema pravila po obrazovanju, odnosno nije pravilo da muškarci sa nižom stručnom spremom preovlađuju kao nasilnici. U evidenciji Savetovališta ima visokoobrazovanih muževa, profesora i poznatih javnih ličnosti koji su veoma uvažavani u radnoj sredini, ali kod kuće postaju tirani i agresivci koji zlostavljaju ženu.

Od ukupnog broja žena koje su smeštene u "sigurnim kućama", polovina je iz Beograda, a ostale su iz unutrašnjosti jer, iako sigurne kuće već postoje u Kragujevcu, Nišu i Novom Sadu, veruju da u Beogradu imaju veću mogućnost za posao i manje izgleda da ih nasilnik, muž ili partner, nađe.

Izvor