Turbulencija u Turskoj

piše: Vladan Vukliš

Moderna Evropa i sekularna Turska trče jedna drugoj u susret, gledajući jedna u drugoj odraze sopstvene budućnosti. Ali obje za sobom vuku teret sopstvene prošlosti, teret sopstvenog mrtvila koje guši svako ostvarenje fiktivnog „napretka“. U tom mrtvilu se ogleda budućnost. Koliko god političke elite dva sistema jedan u drugom traže razlike, glavna sličnost leži upravo u onim silama koje ih razdiru iznutra: u radničkim klasama koje se bude u borbi za sopstveni život. Radnička klasa Turske prati obrise borbe evropskog proletarijata, i uprkos specifičnim političkim i „kulturnim“ razlikama, ova borba nosi istu suštinu.


Parlamentarni spektakl

Na društveno-političkoj sceni u Turskoj trenutno su aktivna tri elementa: liberalni krugovi krupne industrijske, poljoprivredne i finansijske buržoazije, vojno-birokratski „sekularni“ krugovi, i radnička klasa podijeljena u javni i privatni sektor. Trenutna atmosfera je predstavljena u vidu spoljne i unutrašnje nestabilnosti, pri čemu je prva uslovljena inflacijom, a druga napetom situacijom u regionu (prevenstveno zbog situacije u Libanu i Iraku). Najkrupnija sekcija radničke klase – radnici javnog sektora – još je u februaru ušla u štrajk akciju sa zahtijevom povećanja nadnica da bi se sanirala šteta zbog inflacije. Država je nudila povećanje od 4% posto na inflaciju od 8%, čime se u stvari nudilo smanjenje plata od 4%. Radnici, naravno, ponudu nisu prihvatili, ali je vlada povukla taktički potez preusmjeravanja pažnje na pitanje odluke o slanju vojnika u Liban. (Sličan metod primjenile su vlasti u Beogradu kada su tokom borbi oko školarina pokušale apelovati na studente pričom o kosovskom pitanju.)

Upravo tokom galopirajućih socijalno-ekonomskih problema dvije grupe vodećih krugova ušle su u borbu oko ustavnih pitanja. Vladajuća liberalno-islamistička Partija pravde i razvoja (AKP – Adalet ve Kalkinma Partisi) iza koje stoji liberalno raspoložena buržoazija, prvenstveno finansijskih i industrijskih krugova, izazvana je od strane desne koalicije dvije partije iza kojih stoje birokratija (državni sektor) i vojska – sekularno nacionalistička Republikanska narodna partija (CHP – Cumhuriyet Halk Partisi) i proto-fašistička Partija nacionalističkog pokreta (MHP – Milliyetçi Hareket Partisi) – zbog pitanja izbora predsjednika putem parlamenta. Sekularno-nacionalistička koalicija, nepovjerljiva prema liberalima, organizovala je 29. aprila velike demonstracije koje smo mogli pratiti u svim svjetskim i domaćim medijima.

Prvi maj donio je upozorenje vlastima koje su bile zauzete aktuelnim političkim problemom (kandidat AKP-a, Abdullah Gul, nije dobio dvotrećinsku većinu pa je njegova kandidatura morala biti poništena, upravo na taj dan). Još je prošlog proljeća (2006.) u prvomajskim demonstracijama prema zvaničnoj brojki u sukobu sa policijom poginulo 13 ljudi, i ove godine mogle su se osjetiti zle slutnje. Vlada je poslala masu teško opremljenih policajaca na ulice Istambula – u ukupnom broju od 17 hiljada – gdje se mogao očekivati festival „plebejskog bijesa“. I zaista, došlo je do sukoba na Taksim trgu – mjestu naznačenom kao nedozvoljeno za prvomajsko okupljanje (prije trideset godina 34 ljudi je ubijeno od strane vladinih snaga na prvomajskim demontracijama upravo na tom mjestu) – i ulicama u centru Istambula, prvenstveno u prometnoj Istiklal Caddesi. 580 ljudi je uhapšeno uz upotrebu suzavca i vodenih topova.

U skladu sa tenzijom i iz potrebe za preusmjeravanjem pažnje, sekularna koalicija je pokušala apelovati na javnost krvoždernom pričom o američkim zavjerama i slanju vojnika u sjeverni Irak, tačnije o napadu na Kurdistan, čime bi se „opasnosti“ od „terorizma“ otklonile. Nacionalizam je bio i ostao glavno oružje turske vladajuće strukture koja se usavršila u njegovoj upotrebi. Tako je i priča o „teroristima“ imala jak odjek. Metode su uvijek iste. Vješto manipulisanje nacionalističkim i ustavnim pitanjima poslužilo je stalnom odvlačenju pažnje sa bitnih, suštinskih pitanja, koja prvenstveno pogađaju živote mase radnika i nezaposlenih. Intenzitet propagande i mahinacija proporcionalan je intenzitetu pogoršanja socijalnog stanja.

U igru je tokom jeseni ušao i novi faktor: parlamentarni izbori. Shodno odazivu koalicija CHP-MHP očekivala je pobjedu nad AKP i formiranje desne koalicione vlade, ali je AKP, koristeći se u predizbornoj kampanji svojom dominacijom na nivou lokalne vlasti (uključujući Istambul i Ankaru), uspjela kupiti glasove akcijama socijalne pomoći (podjelom hrane, odjeće i uglja). AKP je tako dobila 46% glasova nad CHP koji je osvojila 20% i MHP koji je spao na 14%. Kurdski „nezavisni kandidati“ ušli su u parlament sa 3% zbog poraza na sopstvenom terenu. AKP je svoju socijalnu akciju usmjerila i na kurdska područija gdje je pretekla kurdske partije koje za razliku od AKP nisu imale dovoljno sredstava za manipulaciju.


Štrajk u Türk Telecom-u

S obzirom na socijalnu eroziju nije iznenađujuća potreba da se socijalnom akcijom kupuje podrška. Ali upravo iz tog razloga ne iznenađuje očigledna iluzornost parlamentarnih metoda. Pogođeni okrutnom stvarnošću turski radnici su se morali otrgnuti od parlamentarnog kolosijeka i vratiti se na put koji je najavljen prethodnim štrajkovima. 26.000 radnika državne firme Türk Telecom krajem novembra stupilo je u štrajk. „Dok vlada pokušava zainteresovati ljude za referendum i stalnu ratnu kampanju na jugoistoku, radnička klasa potavlja pitanje potpuno jasno. Za nas, glavno pitanje u Turskoj su plate radnika“ (EKS – Enternasionalyst Komünist Sol, 3. decembar 2007.). Predsjednik kompanije Paul Doany izjavio je da ni jedan zaposleni ne može očekivati „povećanje iznad inflacije“ – što znači da može očekivati samo smanjenje nadnica.

Nije prošlo ni tri dana a vlada je putem medija razvila oštru kampanju protiv štrajkača. Stalno je ponavljana priča o tužnoj smrti Aysel Tosun, žene koja je navodno preminula zbog štrajka. Optužbe o sabotaži su natjerale predsjednika Haber-İs, sindikata telekomunikacija, Ali Akçana, da osudi „incidente“ i prijeti kažnjavanjem, iako se čitava sabotaža svela na presjecanje nekoliko telefonskih kablova. Nije uopšte iznenađujuće da se na prvoj pojavi radikalizacije žuti sindikalisti stavljaju u službu odbrane šefovskih kleveta i prijetnji. „Sindikat nema nikakve veze sa ovim incidentima“, izjavio je. (Sindikatu je prvenstveno stalo do očuvanja „reda“ i „legalnosti“, kao i njegovog vječnog posredništva. Pa zar može biti drugačije? Ne zanemarimo činjenicu da je sindikalni pokret u Turskoj davno prešao svoju parabolu, pa su sindikati čvrsto ukorjenjeni u kapitalističke strukture.)

Uprkos inflaciji i svim militantnim prijetnjama, KESK (ljevičarski sindikat javnog sektora) se jedva naveo na organizovanje jednodnevnog štrajka. Salih Kılıç je na kraju štrajka u THY (Turskom aviotransportu) od ranije tokom godine izjavio kako je „ponosan što stavlja potpis“ na ugovor, iako je on predstavljao samo – kada se izvede čitava računica – porast nadnica za 2%, dok je za čitavu predstavu bila dovoljna jedna prijetnja radnika da će štrajkovati. Pa radi se o hljebu, mlijeku i frustraciji – čemu toliki ponos?

U Telecom-u su stvari tekle dosta teže i radnici su morali izvesti najveći štrajk u Turskoj nakon štrajka rudara 1991. Trebalo je 44 dana i izgubljenih 1.100.000 radnih sati da bi se vlada privoljela na popuštanje. Umjesto ponude od 4% došlo se na rješenje o povećanju za 10% ove godine, a 6,5% plus inflacija za sledeću godinu. Očigledno je da radnici trajnija rješenja za sebe mogu izboriti samo direktnom borbom na radnom mjestu, uz obavezan prolazak kroz ritual kleveta i „patriotskih“ apela, upotrebu pritiska ili zaobilaženja sindikata i nužnog pribjegavanja sabotaži. Ono što je ostvareno u Telecom-u ipak se nije prenijelo na ostatak javnog sektora. Vlada za ostatak tog sektora i dalje drži ponižavajuću ponudu od 4%, i veliko je pitanje kako će se dalje stvari odvijati. Da su radnici telekomunikacija pružili poziv radnicima u ostatku sektora da im se pridruže, rezultati bi sigurno bili daleko bolji. (Zamislite potencijalnu snagu štrajka radnika telekomunikacija i PTT-a.)


Borba se nastavlja

Inflacija ne jenjava. Socijalni problemi i dalje guše tursko društvo i shodno tome buržoazija guši javnost svojim krvoždernim kampanjama. Trenutno su razni fašisti okupirali ulice glavnih gradova. Održan je masovni nacionalistički zbor u Izmiru i apeli su uvijek isti: američke zavjere, Liban, „Istočna Turska“. U stvarnosti, Tursku čeka otvoreno mjesto među vojnim snagama u Iraku, Afganistanu i Libanu. Vojska sa nepovjerenjem gleda na liberalnu vladu i njenu neodlučnost za priključenje ovim poduhvatima, ali je izvjesno da će obje vladajuće grupe naći zajednički jezik u napadima na Radničku partiju Kurdistana (PKK – Partiya Karkerên Kurdistan), kurdsku nacionalističku organizaciju ljevičarskog programa. (Ovaj članak je napisan dva dana pred napad turske armije na irački dio Kurdistana.) Ciljevi buržoazije su jasni: teror, rat, eksploatacija, dominacija.

Nasuprot tome, perspektiva autonomnih akcija radničke klase se održava. Mogućnost štrajka u THY je i dalje realna, a raste nezadovoljstvo među radnicima tekstilne industrije. Pregovaranja oko nadnica u javnom sektoru se nastavljaju pa je izvjesno novo zaobilaženje žutih sindikata novim štrajk-akcijama.