DRŽAVA JE NASILJE

Kao što reče Proudhon, vlasništvo je krađa. Država je nastala kao instrument za obranu privatnog vlasništva i privilegija bogatih i vladajućih. U zamjenu se nudi „sigurnost“. Sliči na ucjenjivanje, zar ne? Država je od svojeg početka upravo to – ucjenjivanje. Otada je vladajuća klasa mnogo poradila na indoktrinaciji – religijom i školstvom, danas i mass-medijima – pa se za nasiljem mora posezati rjeđe.

Kapitalizam – ekonomski sustav baziran na privatnom vlasništvu i najamnom radu, na nejednakosti, oskudici, nuždi, prisili, eksploataciji – nikad se ne bi održao bez institucionaliziranog nasilja Države – sudstva, policije, vojske, zatvora. Onaj tko kaže da to nasilje ne osjeća je ili pripadnik vladajuće klase ili tek dobro izdresiran „građanin“, dehumanizirana radilica. Ako Država nije prisila, zašto joj se ne možemo lijepo zahvaliti na statusu državljanina i pokušati mimo nje organizirati svoj život?

Tko je tukao radnike u štrajku dok su se borili za osmosatno radno vrijeme i bolje radne uvjete? Policija. Tko puca u pobunjene gladne mase? Vojska. Gdje završe aktivisti koji se za neku stvar bore ikakvim načinom koji nije tek simboličan? Na sudu, u zatvoru, mrtvi. Sustav u kojem živimo, koji je premrežio čitavu Planetu katastarskim česticama, državnim granicama, žicom, zidovima, kontrolnim punktovima i nadzornim kamerama, zasnovan je na nasilju.

Zato mi, Mreža anarhosindikalista/kinja, nismo mogli dopustiti da se na Maršu protiv nasilja ne istakne ta činjenica. Kapitalizam je kriminalan. Tko se neće boriti protiv kapitalizma, neka šuti o neofašizmu, kriminalu i nasilju.

„Marš solidarnosti“ podržavamo i stoga jer je upravo solidarnost glavno oružje radnoga naroda u obrani od Kapitala i Države, i temelj na kojem se gradi pravedno društvo. Dok nema pravde nema ni mira. Pravedno i nenasilno društvo gradi se na slobodi, ne na prisili, na jednakosti, odgovornosti, ne na hijerarhiji, na suradnji i uzajamnoj pomoći, ne na natjecanju, na racionalnim argumentima, ne na indoktrinaciji, na ljubavi, ne na strahu.

I zato, nemojmo tražiti više policije na ulici, više nadzornih kamera, učinkovitiji državni aparat, strože zakone, ne nasjedajmo na laž da je Država sigurnost, a zlo ljudska priroda. Umjesto toga, ugasimo televizor, razgovarajmo s obitelji, prijateljima, susjedima i kolegama, oslonimo se na njih; organizirajmo se u direktno-demokratske, ne-hijerarhijske radničke organizacije, u slobodna vijeća susjedstava; vršimo pritisak na vlasti direktnom akcijom, gurajmo k decentralizaciji, ne popuštajmo neoliberalnim reformama; polažimo nade u inicijative iz baze, a ne u rješenja „eksperata“ odozgo.

Izvor