Kako tokom čitave druge polovine prošlog veka ovde nije bilo radikalnog sindikalizma, u Srbiji je, nažalost, i u prolazećoj deceniji neophodna radnička borba izostala, a država je uspela da bez značajnijeg otpora otme fabrike radnicima i preda ih u ruke tajkunima, koji nemaju nikakvu nameru da se pridržavaju zakona ili ugovora. Bahatom otimačinom imovine koju je radnička klasa godinama u znoju i krvi gradila, država je jasno pokazala da nema nameru da zaštiti prava radnika. Narod je trpeo i ćuteći podnosio sve pljačke i pustošenja od strane vlasti i našao se na ivici egzistencije. To je dovelo do toga da gazda prvo proda preduzeće koje namerava da kupi, zatim ga kupi novcem već rasprodate imovine. A onda kada kada je Srbiju zahvatila svetska ekonomska kriza, za koju naravno „niko nije kriv“, do nekih neozbiljnih brokera sa Vol Strita, radnička klasa je bila primorana da se „solidariše“ sa kapitalistima i da opet na svojim leđima istrpi suštinske surovosti kapitalizma. Posledica svega toga – umesto da poteče med i mleko, kako je sa svih medija najavljivano, usledila su masova otpuštanja praćena milionskom nezaoposlenošću, bedom i siromaštvom.

Država sada najavljuje „Plan izlaska iz krize do 2020.“ A plan je fantastično maštovit! Da se biznismenima koji su svoje imperije izgradili na muci naroda daju mesta u upravnim odborima preduzeća koja još uvek nisu privatizovana. No, posle svega što smo proživeli, verovatno manju drskost vladajuće klase nismo ni mogli da očekujemo.

Permanentna kampanja države za nacionalnim jedinstvom i zajedničkim rešavanjem socijalnih problema doživljava fijasko. Radnici Srbije počinju da se spontano organizuju i otvoreno konfrontiraju sa svojim eksploatatorima, svesni da više nemaju šta da izgube. Štrajkovi i radikalni protesti postaju svakodnevnica, jer kao i uvek slobodoljubivi narod, iako bez iskustva radničkog otpora u poslednjim decenijama, suočen sa nemaštinom i ne videći drugi izlaz, krenuo je jedinim ispravnim putem kojim radnički pokret može ići. Direktna akcija postala je sve češći metod borbe za zaostale zarade, neisplaćene otpremnine, doprinose, osiguranja. Iako sva sredstva informisanja to pokušavaju da ignorišu koliko god mogu, gotovo svakodnevno se čuje da su radnici negde krenuli u štrajk, protest ili blokadu – počevši od štrajka glađu, koji je najmanje efikasan, jer najmanje pogađa gazdu i državu, a najviše same štrajkače, preko blokade preduzeća, međunarodnih pruga i saobraćajnica, do povezivanja radničkih štrajkova i međusobne solidarnosti radnika u štrajku. Država ni u ovom slučaju nije zaboravila da odreaguje sve češće nazivajući teroristima izgladnelelo radništvo koje se bori za svoje pravo na život. Broj štrajkova u prethodnoj godini bio je 115. U 2010. već sada smo blizu tog broja.

Radnici „Iskre metala“ iz Novog Pazara, među kojima je i 15 invalida rada, su već 40 dana u štrajku glađu, dok se radnicima Fabrike „Slap grupa" u Čačku, popularne „Čipsare", koji su od 22. aprila u generalnom štrajku, juče u protestu ispred kapija preduzeća pridružilo nekoliko desetina malih akcionara, bivših radnika koji su prošle godine proglašeni za tehnološki višak i proizvođači krompira koji su kooperanti fabrike. Vlast je omogućila tajkunima da ruiniraju čitavo društvo, pa tako na primer i sportske klubove. Mnogi od njih su u ogromnim dugovima, a rukometaši Zvezde su i stupili u štrajk zbog neisplaćenih zarada.

Sa druge strane, nezadovoljstvo studenata visokim školarinama i potpuno promašenim reformama, koje su upropastile visoko školstvo, postalo je hronično. Iako se ovo nezadovoljstvo trenutno ispoljava neadekvatno i nedovoljno masovno, ohrabruje činjenica da kod jednog dela studenata postoji svest o tome da je jedini način za istinsko omasovljenje studentskih protesta okretanje ka studentskim zborovima na kojima svako može slobodno da govori i učestvuje u odlučivanju. Takođe, podrška koju su štrajkači iz IP Prosveta pružili studentima i učenicima na nedavnom protestu ukazuje na potencijal povezivanja studentskih i radničkih borbi.

Uzavrla socijalna situacija bila je i u maju 1886. kada je širom SAD-a buknuo talas štrajkova i protesta za osmočasovno radno vreme. Na jednom, do tada mirnom, protestu policija je svojom intervencijom izazvala masakr, a onda za to optužila anarhosindikaliste, koji su bili organizatori štrajka. U monitiranom procesu oni su osuđeni. Četvorica ih je obešeno, a jedan je, po zvaničnoj verziji, izvršio samoubistvo u pritvoru. Uprkos brutalnim represivnim merama koje je država sprovodila nad njima, 200 hiljada radnika se tada izborilo za osmočasovno radno vreme.

U znak sećanja na ove događaje, prvi maj se od 1890. obeležava kao Međunarodni dan borbe za radnička prava!

Odgovor države Srbije na osamostaljivanje radnika od manipulacije žutih sindikata je vrlo blizak načinu na koji je vlast SAD-a htela da odgovori na zahtev za osmočasovnim radnim vremenom - počevši od korumpirane sindikalne birokratije koja daje sve od sebe da pasivizira radnicke aktivnosti, preko angažovanja štajkbrehera, pooštravanja kaznene politike (Zakon o javnom informisanju, Krivični zakonik...), oružanih snaga policije i plaćenih batinaša, pa sve do hapšenja anarhosindikalista! Šestoro mladih ljudi, čija je jedina krivica bila to što su ukazivali na suštinske probleme ovog društva i propagirali štrajk i direktnu akciju kao jedine metode prevazilaženja istih, pod grotesknom optužnicom za međunarodni terorizam držani su u pritvoru 6 meseci. Pored njih još četvoro naših drugova je u političkom procesu zbog krivičnog dela „ometanje pravde“.

Paralelno sa državnom represijom, sindikalnim birokratama, kao i stranim i domaćim socijaldemokratskim partijama, razvoj i artikulaciju zahteva radničkog pokreta u Srbiji, danas sprečava i jedna grupacija lažnih revolucionara koja se predstavlja kao grupa pojedinaca i pojedniki iz različitih levičarskih, studentskih i antiautoritarnih organizacija. Ova grupacija često, zauzimajući oblik raznoimenih fantomskih organizacija svojom naizgled radikalnom retorikom, ali mekanim reformističkim poduhvatima, zbunjuje narod i odvlači fokus sa srži problema savremenog društva, a to je razarački i eksploatatorski karakter kapitalističkog uređenja koji opstaje uz pomoć države, odnosno hijerarhijskih i represivnih struktura koje podrazumevaju vlast čoveka nad čovekom.

Antiradnička delatnost ove grupacije, između ostalog ogleda se u podvaljivanju 'kukavičijeg jajeta' koordinacionom odboru radničkih protesta, gde se kao jedan od zahteva radnika navodi ubrzavanje donošenja zakona o lokalnoj samoupravi, a neki pojedinci iz ovih dušebrižničkih organizacija imaju funkcije upravo u lokalnoj samoupravi. Pri tom je dobar deo tih firmi upravo lokalna samouprava i odvela u propast. Zatim je tu organizovanje Antifašističkog protesta u novembru 2009. godine, gde su se ovi oportunisti pridružili državi u lovu na „nasilnike“, propagirajući pooštravanje kazni i negirajući postojanje represije, koju država drakonskim uredbama i uz pomoć montiranih procesa vrši nad radnicima; isti ljudi sada jadikuju zbog preuzimanja studentskog parlamenta na Filozofskom fakultetu u Beogradu od strane omladina političkih partija, a zapravo ih boli to što je njima onemogućeno da se kandiduju. Oni u ovom trenutku opstruiraju nezavisno studentsko organizovanje i ustanovljenje zbora kao jedinog legitimnog tela za donošenje odluka o studentskim pitanjima. Oni govore da se bore za sindikalna prava studenata, a zapravo se bore za vlast i kontrolu.

Delovanje ove skupine izuzetno otežava kako razvoj radničkog pokreta uopšte, tako i artikulaciju pojedinačnih zahteva, jer svojom reformističkom praksom zamagljuju istinske kontradikcije i skreću pažnju sa srži problema.

Kroz čitavu istoriju kapitalizma pojavljuju se struje koje koje teže da razjedine radnike i time oslabe njihovu snagu i olakšaju eksploataciju; da izopštavanjem nekih problema zamagle suštinsku suprotstavljenost dveju klasa.

Shodno tome naglašavamo da problem koji ima jedan deo radništva, posredno pogađa celu klasu i da je povezivanje štrajkova i radničkih protesta smer u kom treba ići. Jedinstvo čitave radničke klase na svim frontovima ključno je za suštinsko poboljšanje njenog položaja.

Za ta poboljšanja mora se boriti istorijskim proverenim metodama - direktnom akcijom i direktnom demokratijom. Sva prava za koja su se radnice i radnici izborili tokom istorije, poput prava na rad, sindikalno organizovanje, osmočasovni radni dan itd. ostvarena su masovnim protestma, blokadama, generalnim štrajkovima i radikalnim sukobima sa gazdama i državom. Kako bi se onemogućilo sindikalnoj birokratiji da opet razbije radnički pokret i omogući dalje srozavanje životnih uslova, ti štrajkovi moraju biti organizovani na radničkim zborovima gde će svi radnici imati jednako pravo da učestvuju u donošenju odluka.