1. studenog 1910. godine, u prostorima Škole lijepih umjetnosti, osnovan je CNT (Confederación Nacional del Trabajo, Nacionalna konfederacija rada). Ova organizacija, nasljednica Prve internacionale na području Španjolske (1870), stvorena je u samome radničkom pokretu kao prva neovisna sindikalna organizacija u zemlji.

Preuzevši internacionalističko geslo koje kaže da će “emancipacija radnika biti djelo radnika samih ili se neće uopće dogoditi”, CNT je postao nosilac narodnog otpora koji je – poput rijeke ponornice koja se kroz cijelu povijest suprotstavlja moći i koja u određenim trenucima uspjeva pobjedonosno izbiti na površinu – bio ishodište jedinstvenih povijesnih procesa koji su čovječanstvo vodili putem slobode, pravde, jednakosti, dostojanstva i napretka.

Jednostavan zaključak da je potrebno osnovati radničku organizaciju koja bi bila neovisna od političke, religijske i ekonomske moći, kao preduvjet za poboljšanje kvalitete života radnika do trenutka kada će eksploatacija konačno biti ukinuta, je ono što je činilo temelj za anarhosindikalističke aktivnosti CNT-a. CNT je za nekoliko godina ujedinio većinu radničkog pokreta, ostvarujući pritom značajne društvene i ekonomske pobjede koje su neporocjenjiva ostavština za društvo. Osmosatni radni dan, 36-satni radni tjedan, iskorjenjivanje rada djece, jedankost žena i uključivanje u svakodnevni život onih vrijednosti koje su i danas aktualne, npr. solidarnosti, federalizma, ekologije, feminizma, slobodne ljubavi, antimilitarizma i ateizma... To je dio ostavštine koja je svoj vrhunac postigla tijekom socijalne revolucije 1936. godine, kada je utopija – slobodarski komunizam – postala način život u svim oslobođenim područjima.

Reakcija međunarodnog kapitalizma dopustila je Francovoj fašističkoj vojsci da ovaj revolucionarni san pretvori u noćnu moru za stotine tisuća ljudi koji su proganjani, ubijani i koje je „progutao mrak“ nakon pobjede fašista 1939. godine. Niti jedan od zločinaca – a svi od njih su poznati, neki su čak i aktivni političari – iz ovog režima terora, jednog od najkriminalnijih režima u povijesti, nisu nikada bili čak ni javno osuđeni. Razlog tome je besramni sporazum koji je nacionalna demokratska ljevica (PSOE, PCE, UGT i CCOO) sklopila sa frankizmom i koji je zapečaćen njihovom predajom pred kapitalom, također znanom kao „Španjolska tranzicija“ (1977).

Unatoč tome, ljudi su nastavili braniti, često pritom riskirajući i vlastiti život, jednostavna načela anarhosindikalizma: neovisnost, autonomiju, federalizam, samoupravljanje, udruživanje, solidarnost i direktnu akciju – to jest, samoorganiziranje koje se suprotstavlja svakom miješanju političkih stranaka ili drugih ekonomskih ili religijskih institucija u radnička pitanja. Štrajkovi, demonstracije, represija i tortura bili su svakodnevnica fašističke diktature (1939 – 1976), sve do njene propasti i entuzijastičnog povratka radničkog pokreta i obnavljanja CNT-a za kojim je težio (1977). Proživjeli smo godine konstantnih radničkih pobjeda. Masovni događaji na Montjuichu i u San Sebastiánu de los Reyes obilježili su moćni preporod Konfederacije u sedamdesetima.

Napredak radničkog pokreta, ponovo samoorganizarnog u CNT-u, viđen u istaknutim borbama kao što je štrajk na benzinskih pumpama u 1978, izazvao je reakciju kapitalizma, ovaj put podržanu od strane demokratske države i njezinih organa (vlade, stranaka, sudaca, sindikalne birokracije...). Uspjeh CNT-a kao sindikata ugušila je policija (slučaj Scala iz 1978 godine), što je, zajedno sa kampanjama prešućivanja i blaćenja u medijima, imalo katastrofalne posljedice za radnički pokret u zemlji.

Ovo slabljenje anarhosindikalističke prisutnosti u radničkom pokretu dovelo je do gubitka prava izborenih u teškoj i dugoj sindikalnoj borbi – oduzeta su deregulacijom i oprivremenjivanjem rada, a te promjene nametnula je upravo najgora vrsta korupcije: korumpirana sindikalna birokracija. To je tiha, službena korupcija koja izokreće značenje sindikalizma u očima radnika, a koja se temeljito provodi u službenim sindikatima – CCOO-u i UGT-u, čiji sindikalni „yuppieji“ primaju milijune od vlade i kompanija koje financiraju njihovu izdaju, plaćaju kako bi se prihvatile mjere koje brane kapital i sve pogodnosti koje je za sebe ostvario (planovi za prilagodbu radne snage, promjene zakona o radu, pravo da se otpusti zaposlenika u bilo kojem trenutku...)

Unatoč svemu tome, tisuće radnika i danas nastavlja sudjelovati u ovoj istinskoj radničkoj organizaciji koju nazivamo CNT-om, organizaciji koju održavamo isključivo vlastitim sredstvima, čineći ju tako jedinim živućim primjerom klasnog sindikalizma, sposobnog da se suprotstavi ugnjetavanju i društvenoj kontroli, ekološkom uništavanju planeta i svim ostalim inherentnim obilježjima kapitalizma.

2010. godina za nas ima posebno značenje: ona označava stoljeće postojanja CNT-a. To je stota godišnjica naroda i neprocjenjive borbe tisuća onih koji su tijekom posljednjeg stoljeća bili opremljeni uzornim oruđem, oruđem kojim se može koristiti radnička klasa u cijelom svijetu, sa svojom vlastitom kulturom i mogućnostima za samoorganiziranje, širenje radikalne narodne borbe i ostvarivanje revolucionarnih postignuća, sve kako bi se izgradilo antiautoritarno i solidarno društvo.

Ti ideali sačinjavaju plemeniti cilj za koji se možeš početi boriti ovdje i sada.

www.cnt.es

Izvor