Ono što odmah pada u oči kada se baci bar letimičan pogled na domaći medijski građanski rat sećanja jeste nadmoć anti-antifašizma. Vladajuće nacionalne stranke ignorišu ili naknadno nacionalizuju antifašizam. SRS se branila od prigovora da je fašistička stranka, lider DSS-a je rasterećivao Ljotića od fašizma, a SPO je antifašizirala D. Mihailovića. Kod sve nametljivije crkve Hilandar je nespojiv sa antifašizmom.

Istini za volju i u drugim poslesocijalističkim režimima na delu je detraumatizacija i relativizacija fašizma, čija je važna komponenta neutralizacija kvislinštva kao pragmatične politike. Zašto? Najopštije govoreći otuda što je radikalni antifašizam nelagodno podsećanje da je fašizam ekstremni, ali u osnovi normalizovani nacionalizam.

Drugačije rečeno, ako se komunistički antifašizam prikaže kao staljinistički i iznuđen, onda kao autentičan ispada nacionalni anti-antifašizam. Mnoga nastojanja da se pokaže da su kvislinzi i četnici bili realpolitičari, a komunisti hazarderi, zaboravljaju da je u stvari borbeni antifašizam bio realpolitika već od kraja 1941. nakon Hitlerove objave rata SAD. Od kraja 1941. kvislinštvo je lišeno političkog realizma, jer je Osovina zaustavljena na frontu i suočena sa najrazvijenijim industrijskim silama.

Tome nasuprot, danas je udobnije patriotizam slepo centrirati oko nacionalizma, a izdaju vezati za internacionalizam. U tom emotivno vrednosnom sklopu antifašizam se prihvata uglavnom zbog saobražavanja EU (gde je antifašizam priznato rodoljublje), a ne kao uporišna tačka u kritici šovinizma. Štaviše, na delu je pragmatično antifašiziranje šovinizma. Realni jugoslovenski antifašizam uspešno je razbijen na manje ili više iskonstruisanu hrvatsku, slovenačku, srpsku i sličnu verziju, a bratstvo i jedinstvo (ideja Francuske revolucije) postalo sinonim izdaje.

Anti-antifašizam nije prolazna kolebljivost idejne tranzicije, nego dubinska struktura nacionalne svesti koja nastoji da detraumatizuje zločine vlastite nacije i prevede ih u ekscese ili u nedela počinjena u samoodbrani. Nacionalnooslobodilačka retorika je potisla narodnooslobodilačku. Jednopartijski socijalizam je počivao na dekretiranom antifašizmu, Milošević ga zbog SUBNOR-a i starijih birača nije napuštao, opozicija ga je 1990-ih smatrala beskorisnim utrkujući se u anti-antifašizmu, a današnji vladajući režim ga ignoriše. Dakle, mnogo dublje nego što je površni posmatrač kadar da uoči deluje planski zaborav antifašizma.

Budući da je fašizam nelagodna tema za svaki nacionalizam, svedoci smo relativizovanja, banalizovanja i trivijalizacije antifašizma na službenom nivou: od novih udžbenika istorije do Ravnogorske spomenice. Treba bez okolišenja postaviti pitanje da li nacionalista može biti antifašista? Teško, jer dosledni antifašizam brani jednakost svega što nosi ljudski lik. Četničko etničko čišćenje i nedićevsko-ljotićevski antisemitizam jesu s druge strane antifašističke barikade. Već samim tim je etnocentrični antifašizam sporan. Prosto rečeno ko neće da govori o nacionalizmu trebalo bi da ćuti o antifašizmu.

Debata oko fašizma se menjala. Između dva svetska rata bila je uglavnom realpolitička, antifašistička i samo delom antitotalitarna. Tokom hladnog rata na Zapadu je antifašizam lako preusmeren u antitotalitarizam. Krajem 20. veka smer debate o antifašizmu se opet menja. Normalizovanje nacionalizma u Istočnoj Evropi u osnovi menja odnos prema fašizmu i antifašizmu.

Antifašizam nije nužan normalizovanom nacionalizmu kao ključni ideološki sadržaj, kao što je npr. bio komunistima na vlasti. „Demokratski nacionalisti” sa nelagodom govore o antifašizmu, dok je kod radikalnih nacionalista fašizam salonska stvar, tj. oblik najdoslednijeg nacionalnog osećanja. Između ova dva pola srpska službena politika pokušava na silu da nacionalizuje antifašizam.

Krajem 20. veka iščezle su klase kao MI grupe iz epohalne svesti. Ostale su nacije, kao „realni” istorijski subjekti. Zato se antifašizam nacionalizuje: ruski nacionalisti su ponosni na pobedu u Drugom svetskom ratu, ali je to učinak Rusa, a ne komunista. Slična nacionalizacija antifašizma zbiva se i na Balkanu. Svuda iščezava perspektiva nadnacionalnog identiteta, pa i fašizam ispada drugačiji. Nije više apsolutno zlo, nego je više neodmerenost ili preterivanje, kvislinzi su pragmatičari, a domaći fašizmi efemerne nebitne pojave.

Nije preterivanje ako se kaže da je ovim prevrednovanjem anti-antifašizam uzdrmao temeljna načela prosvetiteljskog antifašizma i učinio problematičnim celokupni misaono kategorijalni aparat nauke o skorijoj prošlosti.

Službeno priznanje četničkog antifašizma u Srbiji početkom 21. veka iziskivala je nova vizija nacionalne srpske države, kao što je desetak godina ranije ista potreba u Sloveniji i u Hrvatskoj tražila nacionalni domobranski antifašizam i nove spomenike umesto nadnacionalnih partizanskih obeležja. Svuda su potrebe vladajućih elita filter koji propušta samo korisnu prošlost. Odavno je uočeno da onaj ko raspolaže monopolom na tumačenje prošlosti kontroliše i sadašnjicu i nameće sliku budućnosti.

Profesor Beogradskog univerziteta

Todor Kuljić

Izvor