Jedno je sigurno - dokumentarac „Amerika protiv Džona Lenona“ Dejvida Lifa i Džona Sejnfilda snimljen je i premijerno prikazan u Njujorku u pravi čas. Dok među intelektualnom elitom iz dana u dan raste talas nezadovoljstva Bušovom politikom, svako umetničko delo koje se može dovesti u vezu sa mehanizmima koje vlast primenjuje kako bi sprečila mirovni aktivizam imaće pozitivan odjek u javnosti. Neko će potez studija koji stoji iza priče o Lenonu - antiratnom aktivisti (isti studio je realizovao i „Farenhajt 9/11“) oceniti kao proračunat, ali utisak je da čitava ekipa ovog dokumentarnog filma deli isti stav: Lenon je svetac, a vlast je promenljiva kategorija.

Film počinje nekoliko nedelja pred Božić 1971, kada se Lenon uveliko druži sa raznim „radikalnim elementima“ i od planetarne pop ikone transformiše u predvodnika mirovnog pokreta koji zagovara okončanje rata u Vijetnamu. Njegove izjave, javne nastupe, koncerte i antiratne performanse prati Bela kuća sa predsednikom Niksonom na čelu i, naravno, FBI. Tako nastaje „dosije Lenon“, jer - kako u filmu kaže Gordon Lidi, agent ozloglašene Huverove službe, „on je bio važna osoba i zato su njegove aktivnosti praćene“. Istina je, zapravo, da su se približavali izbori i da su protestni marševi koje su na njujorškim ulicama predvodili Džon i Joko predstavljali ozbiljnu opasnost za Niksonov novi mandat koji je bio neizvestan upravo zbog narastajućeg otpora prema predsednikovoj agresivnoj retorici i ratnim dejstvima u Vijetnamu (ko je pomenuo Buša?!).

I, koje sredstvo primenjuje vlast boreći se protiv čoveka koji je „popularniji od Isusa“? Služba za imigraciju i naturalizaciju se pojavljuje kao tajno oružje Stejt departmenta koji progoni Lenona i Joko, i u procesu koji traje godinama preti deportacijom i uskraćivanjem gostoprimstva u Njujorku. O tome u filmu svedoče brojne „glave koje govore“, od čuvenog novinara Voltera Kronkajta, preko advokata, muzičara i Lenonovih prijatelja do same Joko Ono čiji komentar boji čitav film, definitivno ga pretvarajući u prolenonovsko ostvarenje.

Progon jedne od najuticajnijih ličnosti pop kulture zabeležen je u brojnim knjigama i, u tom smislu, oni koji očekuju da će „Amerika protiv Džona Lenona“ staviti tačku na ovaj slučaj - biće razočarani. S druge strane, autori su vešto ukomponovali originalne snimke mirovnih protesta, scene iz Lenonovog privatnog života i prateću ikonografiju s početka sedamdesetih sa izjavama svedoka vremena, pa se film može čitati i kao priča o idealizmu jednog čoveka i jednog doba. Najdragoceniji i najintrigantniji su, svakako, snimci samog Lenona koje je na momente gorko ciničan, a potom nonšalantno razdragan kao da ga čitava jurnjava sa službom nimalo ne dotiče. Na pitanje da li je ogorčen, odgovara: „Ne. Vreme leči sve rane“.

Na kraju, „Ameriku protiv Džona Lenona“ trebalo bi najpre da pogledaju generacije koje nisu imale privilegiju da odrastaju uz muziku „Bitlsa“, oni koji su se rodili godine kada je Džon Lenon ubijen, a koji su muzički ukus i životne stavove formirali tokom turbulentnih devedesetih. Njima se pruža prilika da otkriju zašto je „Dajmo šansu miru“ mnogo više od jednog pevljivog refrena, kao i da postanu svesni veličine ali i cene društvenog angažmana danas aktuelnih umetnika.

Izvor