Beograd - Novine i internet stranice preplavljene su raznim uputstvima kako se u što boljem svetlu predstaviti poslodavcu prilikom konkurisanja za posao, ali, nažalost, nigde nećete pronaći savet kako da se izborite i izbegnete gomilu pitanja koje će vam taj isti poslodavac, bez trunke griže savesti, sasuti u lice. Pre nego što uopšte dođete do razgovora, gde ćete oči u oči imati prijatan ili ponižavajući razgovor s poslodavcem, prvi korak ka "osvajanju" novog radnog mesta je pravilno napisana biografija - CV.

U većini firmi neophodno je poslati i motivaciono pismo, u kojem bi trebalo da što preciznije objasnite zašto ste zaineteresovani baš za tu firmu i šta to vi imate što drugima nedostaje. Naravno, uz sve pohvale firmi za koju konkurišete. Kako ne bi bilo greške i kako već na samom startu ne bi omanuli, na Internetu se može pronaći "more" sajtova koji nude posebne šablone za pisanje biografije i savetuju vas kako da se dokopate razgovora sa poslodavcem. Tek kada vam to pođe za rukom, sledi prolazak kroz pakao.

Osim kviz-potpitanja iz pažljivo sročene biografije, koje kao papagaj morate da ponovite - kada ste rođeni, živite li u Beogradu, u čijem i kolikom stanu, imate li radno iskustvo, imate li svoj auto, da li ste udati ili oženjeni, imate li dece i koliko i tako unedogled ređaju se i najneverovatnija pitanja zbog kojih vrlo često zažalite što ste uopšte konkurisali za određeno radno mesto.

Nimalo ne treba da vas čudi ako vas, ukoliko se prijavite na konkurs za radno mesto šalterskog službenika u jednoj od poznatih francuskih banaka u Srbiji, kao iz topa, usred razgovora o vašem prethodnom iskustvu, pitaju koje vino volite ili koja vam je omiljena vrsta sira. Naravno, onaj ko se zbuni - nije prošao. Tek sutradan će vam eventualno biti jasno da su taj sir i to vino zapravo jedno od glavnih obeležja Francuske i da ste na tako važnom razgovoru pokazali elementarnu neinformisanost.

Budući da je cela procedura oko prijavljivanja za posao sve oštrija i sve više u skladu sa evropskim standardima, za očekivati je da takva budu i pitanja koja će vam poslodavac postaviti. Kada dođete na razgovor za posao arhitekte u salonu nameštaja, poslodavac će vam postaviti možda jedno sasvim uobičajeno evropsko pitanje - imate li dečka ili devojčicu?

Milica Milanović je ispunila sve tražene uslove za konkurs, završila Arhitektonski fakultet u roku i to sa visokim prosekom.
- Prijavila sam se na oglas koji je bio objavljen u novinama i, iako sam imala prosek 9,50, plašila sam se da će mi praviti problem zato što nemam ni dan radnog iskustva. Od prijatelja koji su već mesecima u bezuspešnoj potrazi za poslom čula sam da tek kada dođem na razgovor sledi trauma, jer se poslodavci ni malo ne stide da zalaze i u privatne stvari o kojima ne razgovaram ni sa najboljom drugaricom.

Pripremili su me na to da neću moći da izbegnem pitanja da li sam udata, da li imam decu, koliko dugo sam sa dečkom, da li je on zaposlen i slično, ali kada su me pitali da li imam devojčicu, nisam mogla da verujem. Pošto su videli da sam se zbunila, rekli su mi da je sasvim u redu čak iako je imam, jer oni samo traže nekoga ko je vredan i ko će se dobro pokazati na poslu, a seksualno opredeljenje im navodno nije preterano važno, kaže Milica.

Diskriminacija žena

Iako to niko ne želi da potvrdi, veoma često poslodavci postavljaju veoma neprijatna pitanja ženama koje dolaze na razgovor za posao, a ponekada ih čak i, mimo zakona, uslovljavaju raznim ugovorima da u određenom periodu ne mogu da odu na trudničko bolovanje. Što je još gore, vrlo često devojke i ne dobijaju posao, čak iako zadovoljavaju sve tražene kriterijume, samo zato što su se na konkurs prijavile u godinama koje su "rizične", zato što su u dugoj vezi ili zato što planiraju brak, jer bi sa takvim karakteristikama verovatno oštetile gazdu.