Paolo Finci: Represija - kampanje DA kampanje NE

(Prevedeno iz: »Rivista anarchica« br. 7/81, Milano)

Sako (Sacco) i Vanceti (Vanzetti): dostatna su ova dva imena da potvrde kakvu važnost može imati kampanja u zaštiti drugova nepravedno osumnjičenih, optuženih, osuđenih. U njihovo ime, a protiv „pravde“ države, koja ih je željela mrtve pod svaku cijenu, bila se razvila, doista po čitavom svijetu, široka mobilizacija u kojoj anarhisti bijahu inicijatori i animatori, a ne samo protagonisti: pokrenuo se veliki dio američke i evropske ljevice, apele su potpisivale slavne osobe iz nauke i umjetnosti, tokom godina izašli su na trgove milioni ljudi. Nije se radilo samo o ogromnoj mobilizaciji u zaštitu dvojice nevinih, nego i o činu kolektivne optužbe protiv „pravde“ države: drama ove dvojice anarhista bijaše tragično vezana za perverzne mehanizme vlasti, njen prostituirani sudski mehanizam, za želju američke vlade da da lekciju anarhistima, prevratnicima, imigrantima. Kampanja za Saka i Vancetija neizbježno je postala borba protiv vlasti.

Njen tragični završetak — umorstvo dvojice anarhista — na određeni način ne znači samo poraz: kad je postalo razumljivo da je nemoguće spasiti život Saka i Vancetija, oni su s punim pravom mogli, svojim krvnicima i čitavom svijetu, viknuti „naša agonija je naš trijumf“, kao što im to istinski svjedoči činjenica da i nakon pola stoljeća njihov slučaj još uvijek odjekuje kao optužnica protiv „pravde“ države i da je duboko ukorijenjen u svijesti ljudi.

U nama bližim vremenima, pokazuje se da je kampanja za oslobođenje Valprede i drugih anarhista, optuženih za pokolj na trgu Fontana, također bogata poukama. Lansirana od anarhista, neposredno nakon atentata te ubojstva Pinelija (Pinelli), parola „Valpreda je nevin, pokolj je djelo države, Pineli je ubijen“ bijaše samo postepeni nov zamah Lotte Continue i drugih ekstraparlamentarnih grupa, dakle najširih slojeva ljevice, kao i javnog mišljenja. U ovoj kampanji je također bilo razloženo i demaskirano državno „pravosuđe“ sa svim svojim niskostima, svojim Gidima (Guid) i Kudijima (Cudili), svojim zaštitnicima na visokim položajima, svojim tajnim agentima fašistima, svojim neosnovanim dokazima i svojim prepoznatljivim trikovima. Kampanja za Valpredu je istovremeno bila borba protiv države kao i velika prilika da mnogi ljudi shvate njeno funkcioniranje. Na valu kampanje protiv državnog pokolja (već je to određenje, sada već od svih prihvaćeno, dalo ton toj borbi) uspjelo se, među širokim slojevima javnog mnijenja, preokrenuti stereotipno mišljenje o anarhisti bombašu, sanjaru i ubojici, učinivši vjerodostojnijom i pozitivnijom predodžbu o našem pokretu, našim militantima (figura Pinelija) i našim idejama. Osim toga — ne smije se zaboraviti — da je zahvaljujući toj mobilizaciji Valpreda bio oslobođen, da se pokazalo što je državna „istina“ i da se, kao bumerang, vratila klevetnička kampanja protiv anarhista i ekstrainstitucionalne ljevice uopće. Slijedeći događaji oko affaire Državnog pokolja (vrijedi za sve rečenice Katancare (Catainzara) su pokazali da se vlast, čim se smanji mobilizacija ljudi, vraća na normalno administriranje svojih svinjarija, uobičajena prikrivanja i uobičajeni prešutni zaborav.

Sako i Vanceti te Valpreda su samo dva primjera — iako možda najvažnija u historiji anarhizma talijanskog govornog područja — političko/sudske kampanje za obranu optuženih drugova, protiv očiglednih procesa za djela koja nisu počinili i u kojima izjavljuju da su nevini. Sa svim svojim specifičnostima oba nam primjera svjedoče kako se duh ljudske solidarnosti može, primijenjen na žrtve tako očigledno nepravedno optužene, preobratiti u revolt protiv tih istih nepravdi, protiv onih koji ih izvršavaju i dozvoljavaju, u konačnu osviještenost i u spremnost za borbu. Tako sve zgode i nezgode uhapšenih drugova, njihova proganjanja, njihova pisma iz zatvora, njihovo ponašanje na procesima prelaze značenje „pojedinačnog“ i poprimaju vrijednost kolektivnog i simboličkog gdje se prepoznaju svi koji ne žele dozvoliti bilo kakvu nepravdu, a da ne reagiraju.

Baš danas su takve kampanje nezamislive. Sigurno ne zbog toga što se vlast poboljšala ili što se ne događaju nepravde bilo kojeg tipa u ime pravosuđa niti što ne bi bilo u zatvorima osoba očevidno nevinih, žrtava namještenih političko/sudskih procesa. Naprotiv, beskrupulozne mjere za podupiranje „pokajnika“ otvorile su nova poglavlja u povijesti sudskih gadosti, razobličavajući sve više — onima koji to žele vidjeti — pravo lice državnog pravosuđa: ono lice koje je uspješno opisano u slavnom djelu Spoon River koje se također zaustavlja na grobu Đuzepea Pinelija (Giusepe Pinelli).

Ako su slične kampanje danas nezamislive to je zbog drugih razloga koje treba tražiti najprije u promjeni opće klime, u „kulturnom“ udaru države koji je poslijednjih godina pregazio naše društvo. To je fenomen koji nas često okupira na ovim stranicama da bismo rasvijetlili veliku odgovornost koja u tom reakcionarnom procesu pripada oružanoj borbi: ne pozivamo se samo na B. R. (Crvene brigade op. prev.), nego i na one lottarmatističke grupe i tendencije koje, želeći se suprostaviti hegemoniji (u pojedinim slučajevima i antiautoritarne), strategijski robuju mitologiji oružane borbe.

To je novi element koji treba biti podvučen i koji, da preciziramo, diskreditira ono što danas označava sveukupni „revolucionarni“ pokret u odnosu na onaj dio javnog mnijenja koji bi se želio uključiti u kampanje denunciranja, kontrainformiranja i borbe. Mnogo puta ovih godina — pozivam se, prije svega, na područje takozvane Autonomije — su pokrenute kampanje „nedužnih“ u koje nisu vjerovali ni njihovi pokretači, od trenutka kad su se odnosile na osobe i grupe odgovorne, kako je poznato, za djela njima pripisana, kada, naprosto, nisu brinuli o tome ili nisu bili odlučni da ih zahtijevaju. Drugi puta se buncalo kako „smo svi odgovorni“, govoreći, možda, o „izboru jedne generacije“ i pokušavajući tako umiješati — barem emotivno — u izbor i akcije lottarmatista mnoge militantne ljevice. Po uzoru na grozne proklamacije, čitane od brigatista u sudnici, govorilo se o „represiji na južnoamerički način“, uvijek indiskriminirajućoj, dok je realnost bila i još uvijek je različita: od mučne lekcije iz '69 — kad se antianarhistička namještaljka ofucala — vlast posljednjih godina djeluje sa većom preciznošću, pažljivom diskriminacijom, zamjenjujući masovna hapšenja radi zastrašivanja i specifične operacije preciznim objektom. Radilo se o tome da se iskoristi ta značajna razlika uzimajući u obzir prošlost, nastavljajući biti sve moguće bitke pazeći da se ne ispadne smiješnima. Ovdje se, naprotiv, odbacivalo svrhovito razlikovanje između dužne ljudske solidarnosti prema žrtvama represije i političke podrške njihovim akcijama — podrške koja može i mora postojati samo onda kada postoji bitna povezanost među pokretačima kampanje i onih koji ju zahtijevaju.

„Revolucionarni“ pokret se tako ponio dvostruko samoubilački: s jedne strane se je ograničio na to da služi kao rezonantna kutija za teme i parole lottarmatističkih grupa i njihovih pobornika, dok se je s druge strane poigralo sa baštinom neophodno potrebnom bilo kojoj manjini, a koja je upravo povjerenje. Račun plaćamo danas, kada vlast naglašuje svoju naizgled „nježnu“ represiju, a može ju izvoditi s mnogo većom mirnoćom nego u prošlosti.

Situacija je sve drugo samo ne spokojna. Istina je da je mahniti lottarmatistički projekt udaren i potučen također na područjima — kao što su tamnovanje i antirepresivne kampanje — na kojima je uspio nametnuti ovih godina, zahvaljujući mnogim korisnim idiotima, svoju hegemoniju. Situacija s tamnovanjima, da damo jedan primjer, je vrlo teška, eksplozivna: isprovocirano nasilje svih institucija pomješano sa socijalnim nasiljem stisnutim između četiri zida pretvorilo je zatvore u gadost još grozniju nego u prošlosti — gadost koja simbolizira suvremenu društvenu strukturu. Ne može se prihvatiti da se B. R. i njihovi privrženici prikazuju kao „predstavnici“ tog nezadovoljstva, te želje za borbom i društvenom promjenom. I ako se ne može razložno misliti da ih se u kratkom periodu potuče, treba se kretati u tom smjeru, jer se država i lottarmatizam, nećemo se nikada umoriti ponavljajući, kreću paralelnim kolosjecima, funkcionalni jedno drugom i iznad svega oboje funkcionalni kulturi vladavine, naloga, vlasti.

Na dvostrukom frontu borbe protiv institucionalne vlasti (država) i protiv kandidata za „nove“ gospodare iz Crvenih brigada (koji već danas nastoje nametnuti, gdje god mogu, svoju „crvenu vlast“) je potrebno odlučno obnavljanje aktivnosti kontrainformiranja i borbe, polazeći upravo od tih slučajeva bljutave nepravde, očevidnih povreda istine i samih sudskih propisa koje si je vlast dala. Polazeći od tih slučajeva i tih sudskih događaja neophodno je proširiti diskurs na represiju općenito, analizirajući i demaskirajući funkcioniranje institucija, in primis sudstva.

Izrazit je sudski slučaj drugarice Monike Đorđi (Monica Giorgi), osuđene prošle godine na više od deset godina zatvora. Nakon završetka užasnog procesa (izvještavali smo o tome u prošlim brojevima ove revije) zatvorena je u specijalni ženski odjel zatvora u Mesini (Messini). Radilo se o procesu-lakrdiji u toku kojega ne samo da nisu izašli na vidjelo dokazi protiv Monike, nego su čak i srušene neke sumnje koje je optužba iskonstruirala zahvaljujući suradnji dvojice „pokajnika“. Tokom procesa bila je spriječena, u nekim njegovim bitnim fazama, da razvije svoju obranu i, između ostalog, denuncira u sudnici neke „nejasnoće“ (postoji li ikada jasnoća) istrage. Napokon, bilo zbog oblika procesa, bilo zbog Monikina ponašanja (kojim je potvrdila svoje nepripadanje lottarmatizmu, rivendicirajući svoju prošlost anarhističkog aktivista), taj je događaj omogućio da se sa dužne ljudske solidarnosti pređe na općenitiju denuncijaciju „pravde“ bez ikakvog ustupka logici lottarmatizma. Bitke kao ova morale bi se voditi sa odlučnošću ako se ne želi da vlast profitira zbog nedostatka ma kakve opozicije kada izraženije nastupa kao gospodar na ciničniji i besramniji način. U sličnim bitkama za pravdu možemo i moramo pokušati uključiti što više ljudi možemo u kolektivni čin osude ovakve „pravde“ države koja nije slučajno u Spoon Riveru bila simbolizirana droljom.