Pismo anarhiste Nikosa Maziotisa, pripadnika urbano-gerilske grupe Revolucionarna borba, koga grčka država trenutno drži zarobljenog, sudeći mu zbog aktivnosti RB.

Sirizina vlada je u stanju raspada. Grčki izostanak vraćanja tranše duga i njen izlazak iz Evrozone, po izboru poverilaca, proces je koji je počeo 2010. godine i trenutno označava početak kraja Sirizine vlade. Implementacija memoranduma iz 2010. je bila jedna faza u procesu postepenog bankrota koji je nadnacionalna ekonomska elita izabrala kako bi osigurala održivost evra i odsekla jednu članicu, koja je zbog dužničke krize postala gangrenozna, i koja se stoga mora odstraniti. U suštini, bankrot Grčke je oduvek, od strane nadnacionalne ekonomske elite, bio posmatran kao preduslov za njen spas, čak i bez kršenja obaveza države prema poveriocima, nešto što je osigurano ulaskom države u nadležnost MMF-a, ECB-a i Evropske komisije. Od 2009. Grčka je već bila bankrotirana država i to je nešto što je bilo poznato i tadašnjoj vladi Jorgosa Papandreua, kao i Evropskoj uniji. Nadnacionalna ekonomska elita je od 2010. upražnjavala taktiku postepenog bankrota Grčke kako bi sačuvala interese poverilaca, tadašnjih vlasnika grčkih obveznica, francuskih, nemačkih, britanskih i američkih banaka.

Prvi cilj memoranduma je bio da spreči jednostranu suspenziju isplata duga od strane dužnika. Na toj osnovi, sva sredstva u vlasništvu grčke države su zamrznuta kako bi se osigurala isplata duga.

Osim toga, dug je premešten iz grčkog u anglo-saksonski pravni okvir, sprečavajući konverziju duga iz evra u bilo koju drugu manje vrednu nacionalnu valutu. Grčka država se odrekla suverenosti nad svojim sredstvima, čije je upravljanje prebačeno pod jurisdikciju poverilaca. Odobravanjem prethodnog zajma od 110 milijardi evra i menjanjem starog duga novim, drugi cilj memoranduma je postao isplata tadašnjim vlasnicima grčkih obveznica i transfer duga na međunarodne organizacije, MMF, ECB i države članice Evropske unije. Sa ovim procesom produžavanja grčke krize, vlasnici grčkih obveznica koji su u pogledu investicionih vrednosti imali u svom posedu beskorisne obveznice, uspeli da ih se otarase sa najmanjim mogućim gubitkom.

Ovaj proces je nastavljen restruktuiranjem duga investiranjem privatnog sektora, koje se desilo u martu 2012. godine. U njemu su veliki pobednici bile strane banke, dok su veliki gubitnici bile grčke banke, grčki fondovi socijalnog osiguranja i mali akcionari.

Paralelno sa ovim, nadnacionalna ekonomska i politička elita su pretvorile zemlju u ruševine i koristeći dilemu „mere štednje ili bankrot i katastrofa“ tokom pet godina su lansirale politiku socijalnog genocida i eutanazije delova populacije, dovodeći do smrti i siromaštva, gladi i bede.

Konačni cilj poverilaca je da stvore dvodelnu Evropsku uniju, sa moćnim državama sa jedne i slabim, dužničkim državama sa druge strane.

Kao što smo pisali, kao zarobljeni pripadnici Revolucionarne borbe u decembru 2010. u našem tekstu „Hajde da u Grčkoj napravimo početak globalne socijalne revolucije“: „Naš izlazak iz EMU-a (Ekonomska i monetarna unija EU) se podrazumeva kako bi se osigurao opstanak evra. Međutim, kako se kriza produbljuje, jedna evropska zemlja za drugom će u skoroj budućnosti doživeti finansijski kolaps, neće samo EMU biti teško da opstane, već i samoj Evropskoj uniji. Najoptimističniji scenario za budućnost Unije je stvaranje formacije koju će voditi velike, bogate države dok će bankrotirane, siromašne države evropske periferije biti pretvorene u protektorate koji će svoju ekonomsku i političku nezavisnost u potpunosti prepustiti vodećim evropskim silama. Ovo rešenje se promoviše u Evropskoj uniji kroz stvaranje mehanizma kontrolisanog bankrota.“

Gotovo pet godina kasnije ovaj proces se uobličava kroz nemogućnost Grčke da vrati kredite i njenim izlaskom iz EMU-a. Kroz proces kontrolisanog bankrota Grčka je postala prva država koja je inaugurisala početak dvoslojne Evropske unije. Sve grčke vlade, od 2010. do danas, savesno su služile sprovođenju ovog procesa.

Sirizina vlada se urušava mnogo brže nego njene prethodnice, vlade Samarasa i Papandreua. Uprkos činjenici da su se za samo pet meseci odrekli plana zbog kog su izabrani, činjenici da su prihvatili otplatu duga i potpisali produženje postojećeg memoranduma, uprkos tome što su pogazili mnoge od svojih „crvenih linija“ u pregovorima u cilju potpisivanja novog sporazuma sa poveriocima — sporazuma za koji su i sami priznali da je mnogo oštriji nego mere koje je predložio (bivši ministar finansija) Harduvelis — poverioci su ipak odlučili da Grčka bankrotira i izađe iz EMU-a, naravno sa netaknutim dužničkim obavezama. Za pet meseci vlasti, Siriza je pokazala koliko je njihov program nesprovodiv, koliko su njihove kejnzijanske reforme neprimenjive u uslovima globalizovanog neoliberalnog okruženja u okviru Evropske unije, koliko je protivrečno bilo prihvatiti otplatu duga i u isto vreme povećavati minimalnu platu, pristati na privatizacije i zahtevati da država bude zastupljena u privatizovanim preduzećima, tražiti finansiranje od poverilaca i u isto vreme odbijati primenu uslova sporazuma o kreditu na čiji produžetak su sami pristali 20. februara 2015, ulaziti u teške pregovore i u isto vreme prelaziti preko „crvenih linija“, pristajući na mere iz memoranduma i indirektno, preko novih poreza i povećanja PDV-a, na dalja smanjenja prihoda ljudi i povećanje otpuštanja i nezaposlenosti; mislili su da ucenjuju poverioce pretnjom da neće plaćati rate duga, a 20. februara su pristali da potpišu da neće biti jednostranog otkaza plaćanja i da će sredstva u vlasništvu grčke države biti zamrznuta i prodata u slučaju neplaćanja.

Jasno je da su poverioci sve vreme smatrali da je Sirizina vlada nepouzdan partner i administrator grčke krize. Petojulski referendum o kom je vlada odlučila, o prihvatanju ili odbijanju predloga poverilaca, je ništa drugo nego medijski menadžment njenog političkog brodoloma, praćen teorijama zavere i sumnjama u politički puč i „novu julianu“ (misli se na događaje od jula 1965) usmerenu na njeno svrgavanje.

Ali, u stvarnosti, Sirizina vlada pada pod težinom sopstvenih protivrečnosti i sopstvenih ćorsokaka. Referendum nema nikakvog materijalnog značaja jer pet dana pre glasanja, 30. juna, program štednje ističe i zemlja ulazi u stanje nelikvidnosti, tako da neće biti nikakvih novih pregovora ili predloga za sporazum sa poveriocima. Pored toga, ishod referenduma, kakav god da bude, neće imati nikakvog uticaja na bankrot zemlje i njen izlazak iz EMU — obe stvari su neizbežne — niti će sprečiti konačni kolaps vlade.

U slučaju da na referendumu pobedi opcija „DA“, pad vlade će biti mnogo brži, imajući u vidu da je pitanje formulisano u korist negativnog odgovora.

Ukoliko većina koja će učestvovati na referendumu izabere „NE“, moguće je da će vlada dobiti malo vremena, ali ona je potpuno nesposobna i nepripremljena da se izbori sa posledicama bankrota i izlaskom iz EMU, tako da će pre ili kasnije uslediti pad.

Nevezano za ishod, referendum je varljiv, jer ono što je zapravo u pitanju je dilema evro ili drahma, i niti jedna opcija ne obezbeđuje rešenje za probleme naroda.

Kao što smo rekli kao Revolucionarna borba, izlazak Grčke iz EMU, i usvajanje drahme u okvirima Evropske unije, ostavlja problem duga netaknut, i ne poništava obaveze iz memoranduma. Pošto uslovi memoranduma zabranjuju konverziju duga iz evra u bilo koju drugu potcenjenu nacionalnu valutu, uvođenje drahme ne samo da ne bi smanjilo dug, već bi ga povećalo.

Takođe, uvođenje potcenjene drahme bi vodilo u dalju smanjenje kupovne moći radnika, a time i do pada životnog standarda, što bi dalje povećalo bedu i siromaštvo. Dakle, samo pitanje valute ne rešava problem. Oni koji misle da je izlazak iz EMU u okvirima Evropske unije radikalno rešenje, užasno greše. Trenutno, grčki izlazak iz Evrozone traži sami poverioci, želeći da zemlju pretvore u protektorat u okviru EU, kako bi se mogla lakše rasprodati i tako isplatila dugove.

Jedino akcijama odozdo, jedino akcija revolucionarnog pokreta koja će zbaciti kapital i državu, će obrisati dug, iščupati zemlju iz EU, NATO i tržišne ekonomije, i dati radikalno rešenje. Reorganizaciju društva na temeljima slobodarskog komunizma, zasnovanog na konfederaciji zajednica, radničkih saveta i narodnih skupština. Upravo sada, politički bankrot Sirize, finansijski bankrot države i izlazak iz EMU — sa posledicama koje su nepoznate čak i samim kreditorima — otvoriće niz mogućnosti za revolucionarne snage, unapređujući izglede za preokret.

Apstencija na referendumu!

Ne dilemi između evra i drahme!

Jedino rešenje je socijalna revolucija i naroužani narod!


Nikos Maziotis

Zatvor Koridalos, 28. jun 2015.