Radništvo Srbije nalazi se u nepodnošljivoj situaciji gladi, bede i besparice, prouzrokovanoj neoliberalnim kapitalizmom i njegovim najznačajnijim čuvarima, lopovskoj anti-narodnoj eliti - političarima. Ova činjenica je u Srbiji potvrđena kroz sve pređašnje vlasti kao i ovu sadašnju, svi ti pre izbora „neukaljani dobročinitelji“ po dolasku na pozicije moći pretvarali su se u grobare socijalnih prava radničke klase i verne sluge kapitala. Sada ih možemo deliti samo po metodama kojima se žele dokopati svojih klasnih interesa. Postoje oni koji svoju neupitnu lojalnost kapitalu ne skrivaju od javnosti kao i oni koji smatraju da će radništvom lakše manipulisati ako zauzmu konfuzne i naizgled neodređene a zapravo desničarske ideološke pozicije.

U prvu grupaciju možemo pre svega svrstati Srpsku naprednu stranku(SNS), Demokratsku stranku(DS), pokret Dosta je bilo i Liberalno-demokratsku partiju(LDP). Ruke su prljave svima sa navedene liste, razlika je jedino u količini počinjenog lopovluka i represije nad siromašnima. Lider trenutno vladajuće, Srpske napredne stranke, Aleksandar Vučić, otvoreno radi za nemački krupni kapital i buržoaziju. Iako je ranije deklarativno zastupao desne pozicije olako ih se odrekao stupajući u kontakt sa zapadnim imperijalističkim silama pod čijom je kontrolom i sada. Čitava njegova stranka, kao i svaka druga u Srbiji, uređena je striktno centralistički tako da celokupna stranačka struktura SNS-a funkcioniše pod komandom jednog agenta zapadnih sila (prevashodno Nemačke).

Demokratska stranka je zasigurno i gora od Srpske napredne stranke, jer je na vlast došla kao jedna od vodećih političkih snaga uključenih u petooktobarsku promenu vlasti direktno finansiranu od strane struktura američkog imperijalizma, koja je označila potpuno uvođenje neoliberalnog kapitalizma u Srbiji i razaranja svih naznaka pređašnjeg sistema, koji je svakako bio katastrofalno loš i anti-radnički orijentisan ali ni približno poguban kao divlji neoliberalizam koji je na velika vrata ušao u Srbiju 5. oktobra 2000. godine. U svojoj dugogodišnjoj vladavini osakatili su radničku klasu nemilosrdnim privatizacijama i ukidanjem socijalnih davanja čime su stotine hiljada radničkih porodica doveli do katastrofalnih uslova života a sebe do basnoslovnog bogatstva.

Sledeći na listi zaštitnika kapitala je pokret građana „Dosta je bilo“ Saše Radulovića koji predstavlja najtvrđu neoliberalnu struju na čitavom političkom spektru uprkos velikoj konkurenciji svih ostalih političkih snaga sa gotovo istovetnim ekonomskim programima. Za početak, sam naziv političke formacije, „pokret“ je potpuno neadekvatan jer se pokret može definisati jedino kao nehijerarhijski organizovana grupa ideoloških neistomišljenika ali udruženih u cilju ispunjenja zajedničkih društvenih interesa, a ne kao centralistički ustrojena organizacija sa jasno istaknutom neoliberalnom ideološkom pozicijom i vođom, u ovom slučaju, Sašom Radulovićem. Radi se o bednom politikantskom triku, jer Radulović vrlo dobro zna da će izgubiti na glasačkom telu ako svoju organizaciju nazove pravim imenom, tim omraženim rečima za svakog radnika i seljaka, strankom ili partijom. Ali mnogo bitnija je politička pozadina ovog čoveka koji je kao stečajni upravnik otpustio i unesrećio hiljade radnika i radnica surovo sprovodeći svoja politička uverenja u delo sa izgovorom da je samo pošteno radio svoj posao. Apsolutno, svakako je, po buržoaskim zakonima, pošteno i dosledno radio svoj posao štiteći privatnu svojinu kao osnovni element kapitalističke ekonomije, dok je kao ministar privrede u pređasnjoj vladi Aleksandra Vučića bio najveći zagovornik užasnog anti-radničkog Zakona o radu koji je usvojen 2014. godine. Navedeni zakon je direktan udar na najsiromašnije, dok kapitalističkim parazitima stvara odlično tržište jeftinih i nezaštićenih radnika. Ovo su samo neke od njegovih posledica: 60.000 dinara manja primanja na godišnjem planu za radnike sa prosečnom platom 43.000 dinara, 12.000 dinara manja plata tokom praznika, otpremnina za tehnološki višak 155.000 dinara manja, 9.000 dinara manja plata zbog povrede na radu, 12.000 dinara manja plata zbog bolovanja od mesec dana i povećanje predviđenih radnih sati u nedelji. Kako i sam kaže, modeli njegove ekonomske politike su zapadne kapitalističke države, koje su svojim ekonomskim i vojnim imperijalizmom čitav svet dovele u stanje ekološke i socijalne katastrofe.

Ovaj niz poslušnika krupnog kapitala i mučitelja radništva nastavlja se Liberalno-demokratskom partijom Čedomira Jovanovića, jednog od čelinh ljudi petooktobarskih zbivanja i pokreta „Otpor“ koji je dobijao milione dolara od američke obaveštajne službe CIA zarad nasilnog uvodjenja neoliberalnog kapitalizma u Srbiji pod maskom spontane, opštenarodne pobune. Takođe, Jovanović kroz čitav svoj kasniji politički angažman sprovodi intrese zapadnih imperijalističkih sila (zasigurno ne besplatno), bili oni ekonomski ili geopolitički. Čak i u sferi privatnog života ima mnoge mrlje na imenu kao što je neisplaćivanje plata i kršenje osnovnih prava radnika u svojoj privatnoj firmi „Agroposlovi“, gde se njegova javno-politička delatnost samo reflektuje u domen ličnog života.

Drugu skupinu najistaknutijih, trenutno opozicionih, političkih parlamentarnih snaga, sa konfuznim ideološkim odrednicama, ali identične ekonomske politike (neoliberalne) čine Srpska radikalna stranka, Srpski pokret Dveri, Demokratska stranka Srbije, Pokret socijalista i Socijalistička partija Srbije. Sve navedene partije parlamentarne „desnice“, sem Pokreta socijalista i Socijalističke partije Srbije, imaju zajedničku retoriku nacionalnog spasa kojom prikrivaju svoju suštinsku opredeljenost kapitalističkom privrednom sistemu i svim njegovim elementima (slobodnoj tržišnoj konkurenciji i neprikosnovenosti privatne svojine), dok one koje se deklarišu kao leve svojim javnim istupima sa akcentom na socijalnu zaštitu radništva žele da neutrališu siromaštvo i bedu koju su proizvele kao aktivni učesnici mnogih buržoaskih vlada nakon 5. oktobra. Svojim programskim deklaracijama ni jedna od njih ne dovodi u pitanje bazične principe na kojima funkcioniše naše društvo, već se samo površno bave posledicama problema u cilju manipulacije sa seljaštvom i radništvom koje čini ogromnu većinu glasačkog tela. Ali nisu samo njihovi programi problematični, već pre svega, zločinacka, prevrtljiva praksa čiji je jedini i suštinski cilj održanje vlasti i pogodnih klasnih pozicija.

Stranka sa najdužom tradicijom manipulacije i reakcionarnog klasnog separatizma je svakako Srpska radikalna stranka čija je istorija zapravo istorija činjenja najbednijih poteza zarad interesa uske stranačke elite, pre svega njenog predsednika i osnivača Vojislava Šešelja. Pozivanjem na nepostojeće buržoasko nacionalno pitanje radikali su aktivno radili na stvaranju ratne, šovinističke histerije koja je bila jedna od značajnijih elemenata klasnog razjedinjavanja jugoslovenskog radništva i njegovog međusobnog krvavog pokolja u bratoubilačkim ratovima koji su uništili Jugoslaviju. Širenjem takve podmukle ratnohuškačke propagande Vojislav Šešelj je sebi omogućio duge godine blagostanja i uživanja u privilegijama izgrađenim na kostima izmanipulisane radničke klase. To je čovek čiji „nacionalizam“ lako može da se kupi, i tada i sada, što najbolje dokazuje Šešeljevo napadanje ostatka parlamentarne opozicije a u isto vreme neupitno priklanjanje vladajućoj koaliciji Srpske napredne stranke, to jest aparatu interesa nemačke buržoazije u Srbiji, nakon izbora.

U skorije vreme primetno je ojačala i ranije samo marginalna politička opicija, Srpski pokret Dveri. Srpski pokret Dveri predstavlja trenutno jedan od značajnijih satelita američkih interesa u Srbiji preko svoje predsednice političkog saveta i glavne finansijerke, Jasmine Vujić, saradnika Nacionalne Nuklearne bezbednosne sluzbe SAD („NNSA“) i direktor američkog vojnog programa „Nacionalnog naučnog i bezbednosnog konzorcijuma“ vrednog 25 miliona dolara. Naravno, takve poverljive pozicije ne može zauzimati svako, već samo pouzdani i od američkih obaveštajnih službi (CIA, FBI, NSA) provereni ljudi koji će u svakom trenutku disciplinovano ispunjavati zločinačke imperijalističke interese SAD.

Demokratska stranka Srbije, trenutni koalicioni partner američkih agenata Dveri, sa Demokratskom strankom deli glavnu ulogu u nasilnom uvođenju neoliberalnog kapitalizma kroz podlu instrumentalizaciju radničkog i seljačkog gneva 2000. godine. Ne samo da su pod izgovorom tadašnje vladajuće tiranije otpočeli čitav proces privatizacije i tranzicije već su ušli i u vladu sa nezapamćenim kapitalističkim pljačkašem Zoranom Đinđićem, koji je do same smrti dosledno sprovodio zločinacke geopolitičke interese zapadnih sila. Ni sada se njihov status nije promenio, aktivno učestvuju u koaliciji politički kontrolisanoj od strane američkih kolonizatorskih krvoloka koji eksploatišu i ugnjetavaju radnike i radnice širom sveta.

Što se parlamentarne „levice“ tiče njihov udeo u eksploataciji radništva Srbije znatno je veći od prethodno pomenutih stranih plaćenika. Pokret socijalista je jedan od bitnijih učesnika anti-radničke lopovske koalicije SNS-a, čiji je lider, Aleksandar Vulin, kao Ministar rada, zapošljavanja, boračkih i socijalnih pitanja ukidao socijalna davanja najsiromašnijima istovremeno podržavajući kapitalističke poduhvate poput „Beograda na vodi“, čije će plodove ubirati isključivo oni najbogatiji. Radi se o očiglednom pijunu Aleksandra Vučića čija je jedina funkcija izvršavanje svih nepoželjnih prljavih poslova vlasti, usmerenih direktno protiv interesa radništva i seljaštva, samo radi skupljanja mrva sa stola svog gospodara i njemu sličnog kapitalističkog ološa. Sem ovih lažnih socijalista neizostavno je pomenuti i još jednog saveznika krupnog kapitala pod maskom levice, Socijalističku partiju Srbije. Vladavina ove partije pre 2000. godine u sećanju svih radnih ljudi ostala je kao mračni period gladi, straha i nemaštine, dok je za uski krug njenih funkcionera to bilo vreme uživanja u privilegijama i bogatstvu stvorenom na narodnoj patnji. Iako su 5. oktobra bili zbačeni sa vlasti, na svoje pređašnje pozicije su se vratili 2008. godine a tokom narednih godina, pored SNS-a, činili su najznačajnijeg člana vladajuće koalicije čija je uloga branjenje svih katastrofalnih poteza Aleksandra Vučića koji ih je za uzvrat držao uz sebe i sa njima delio deo plena. Dugogodišnji predsednik SPS-a, Ivica Dačić, sem što je obavljao mnoge najviše državne funkcije poput premijerske (radi prikrivanja aktivnosti Aleksandra Vučića u periodu od 2012. do 2014. godine) i ministarske (gde je kao Ministar unutrašnjih poslova vršio policijsku represiju nad svim pokušajima pobune radništva i seljaštva), više puta je uhvaćen u nezakonitim i sumnjivim radnjama poput tajnog sastajanja sa Rodoljubom Radulovićem (Mišom Bananom), bliskim saradnikom narko-bosa Darka Šarića.

Naravno, ovakva situacija na političkoj sceni nije nikakav izuzetak svojstven samo Srbiji, već opšte stanje kapitalizma, što najbolje potvrđuje afera Panama Papers (uključenost više hiljada najviših državnih funkcionera iz celog sveta u milionsko pranje novca) koja odlično pokazuje pokvarenost i lopovluk svakog čoveka na poziciji moći. Ali čak i ako ne čine ništa suprotstavljeno sopstvenim buržoaskim zakonima, političari su stabilizatori i čuvari kapitalizma, sistema koji je uzročnik svih patnji ogromnog dela čovečanstva, onog radnog i stvaralačkog na kome parazitira čitav niz buržoaskih lopova, kapitalista i političara. Jedini način da se ovo nepodnošljivo stanje promeni jeste globalna slobodarska revolucija kroz borbene radničke sindikate koji će zbrisati dosadašnje nepravedne kapitalističke ekonomske odnose i svu lopovsku bagru čije se postojanje na njima zasniva.