Prvi maj 2006:

Protiv klasne nepravde: direktne akcije i solidarnost!

Kako se bližimo Prvom maju 2006. godine, vidimo kako kapitalističke sile proganjaju sve delove planete zahtevajući uvećanje profita i tržišnu kontrolu. Kapitalisti žele da se „oslobode“ obaveza prema pristojnim uslovima rada, platama i socijalnim „davanjima“ kakva su npr. penzije. Ali u 2006. godini, 120 godina nakon borbe za osmočasovno radno vreme u Čikagu, ne smemo zaboraviti da kapitalistički razvoj ne stvara samo represiju, već i otpor!

Prvog maja 1886. godine radnici i radnice su štrajkovali zahtevajući osmočasovni radni dan, a četvrtog maja provokatori su bacili bombu. Okrivljeni su anarhisti. Parsons, Fišer, Engel, Spajs, Ling, Švab, Nebi i Fielden su uhapšeni. Od njih, četvorica, Parsons, Fišer, Engel i Spajs su obešeni. Ling je umro u zatvoru. Ovi mučenici sa Hejmarketa od onda pripadaju međunarodnom proletarijatu, a Prvi maj obeležava ove zločine koje su izvršili branioci „slobodnog tržišta“ u Sjedinjenim Državama.

U Evropi je u toku kampanja koja ima karakter koordinisanih napada na radnička prava: u Francuskoj studenti i studentkinje i radnice i radnici su protestvovali protiv tzv. CPE (Contrat Premiére Embauche) zakona, koji je nameravao da uvede dvogodišnji probni period za radnike mlađe od 26 godina koji bi tokom tok perioda mogli biti otpušteni bez obrazloženja. U Britaniji je održan generalni štrajk protiv smanjenja penzija, dok u Španiji traju protesti protiv novog Zakona o radu. To su samo neke od zemalja u kojima traju mnogi napadi na radnička prava.

Globalni trend je da stalni poslovi postaju privremeni, dok oni koji ostaju stalni postaju sve manje i manje zaštićeni. OESR (Organizacija za ekonomsku saradnju i razvoj) koristi čak 22 indikatora da bi upoređivala zaštitu zaposlenih u različitim državama. Dakle, indikatori su lakoća dobijanja otkaza, procedure, otpremnine za individualne otkaze bez kršenja regularnih ugovora, do raznih oblika privremenog rada koje poslodavci mogu da uvedu na radno mesto.

Jedan indikator vezan za zaštitu zaposlenja koji OESR ne pominje je mogućnost radnica i radnika da odgovore na napade. Stoga nije slučajno da je mnoštvo sukoba vezano upravo za kršenje sindikalnih prava i otpuštanje sindikalnih aktivista. U Barseloni, na primer, u toku je štrajk naše španske sekcije CNT-AIT protiv kompanije Merkadona, i radnicima je potrebna sva solidarnost koji mogu dobiti: razlozi za štrajk su zahtevi da na posao budu vraćena tri otpuštena sindikalna delegata, da se poprave radni uslovi i da se okončaju progoni sindikalno organizovanog radništva.

Napadi na sindikate su današnja „trka do dna“, koja znači smanjivanje plata i socijalne pomoći, i predstavlja napad na radne uslove i prava. Ukoliko pogledamo Kinu, za koju se smatra da se nalazi na kraju trke, minimalne plate su izuzetno niske. Kina ima decentralizovan platni sistem u kome se „slobodne zone“ takmiče međusobno da bi privukle investicije. Ove zone koriste radnike imigrante koji dolaze sa sela i bivaju ubačeni u sistem dozvola za privremeni rad.

Ovaj sistem reguliše priliv radnika, puštajući veći broj kada je to potrebno i progoneći ih kada ih ima previše. Kada radnici dožive povredu na radu, kada se razbole i/ili postanu suviše stari, oteraju ih nazad na selo. Skoro sve kineske radnice imigranti su u svojim ranim dvadesetim godinama i nije im dozvoljeno da sa sobom dovedu svoje porodice. Time se uklanjaju „prepreke“ za izuzetno duge radne dane i nedelje. Sindikalno organizovanje je strogo zabranjeno.

Kineski primer pokazuje da ne postoji kraj „trke do dna“ jer uvek se može potonuti dublje, a jeftina kineska radna snaga je isto tako „izvozni proizvod“ preko Agencija za privremeno zapošljavanje. Pored uloge koje agencije imaju u deljenju radničke klase, one sve više imaju i međunarodni politički uticaj, kao kada na primer Izrael koristi radnu snagu sa Filipina, Istočne Evrope i Kine umesto Palestinaca iz „bezbednosnih“ razloga. Izraelske gazde konfiskuju pasoše svojih, primera radi, kineskih radnika da bi sprečili njihovo organizovanje i proteste.

Multinacionalne korporacije su proširile svoje fabrike širom sveta, stalno ih premeštajući kod jeftinijih proizvođača u Aziji ili Latinskoj Americi. Nova tehnologija je stvorila bezlične, spekulativne trgovce akcijama, obveznicama i valutama koji, sedeći za računarima, premeštaju novac i investicije u sve delove planete. Sirovi materijali, proizvodnja i tržište su često situirani na različitim mestima, i zato je sistem osetljiv na međunarodne akcije organizovane radničke klase.

Povećano takmičenje i rivalstvo među kapitalističkim silama obavezuje ih da drže pod kontrolom sve vitalne lance transporta i proizvodnje. Ovo je jasno pokazano prvog januara 2006. godine, kada je ruska državna kompanija Gazprom zaustavila dovod gasa Ukrajni nakon što je ova odbila da plati traženu cenu. Rusko-Ukrajnski gasni rat je uticao na dovod gasa u zemlje Evropske unije, koji 66 posto gasa koji troše dobijaju iz ruskih izvora gasa.

Kao deo militarizacije energetske politike, vidimo da brodovi SAD-a partoliraju Persijskim zalivom, Arapskim morem, južno-kineskim morem i svim drugim rutama ka SAD-u i ka njenim saveznicima. Trupe SAD čuvaju gasovode i naftovode koji su rašireni širom sveta od Iraka, Saudijske arabije, Gruzije, obučavaju ljude u Nigeriji i Angoli, sprovode represivni „Plana Kolumbija“ u kome je zaštita naftnih interesa centralna u zadobijanju kontrole nad ovim strateškim regionom.

Najopasniji scenario za SAD je velika koalicija Kina, Rusija i Iran. Putin je nedavno rekao da Rusija neće podržati sankcije UN protiv Irana ukoliko nema dokaza da se nuklearna tehnologija koristi za vojne svrhe. I Rusija i Kina preduzimaju mere protiv pomoći SAD-a nevladinim organizacijama (NVO), imajući na umu nedavne „narandžaste revolucije“ u Gruziji, Ukrajni i Kirgistanu.

Isto tako ove države nisu zaboravile izveštaj američkom Kongresu iz osmog januara 2002. godine u kome je podcrtano da Pentagon mora biti spreman za korišćenje taktičkog nuklearnog oružja protiv Kine, Rusije, Iraka, Severne Koreje, Irana, Libije i Sirije. Od tada Irak je napadnut i okupiran, Rusija i Kina su u strahu od „narandžastih revolucija“ koje ih okružuju, dok se Iranu preti. SAD će koristi sva raspoloživa sredstva protiv Irana, i na sceni je njihova borba za promenu režima u toj zemlji.

Promena režima bi obezbedila SAD-u pristup velikoj količini naftnih i gasnih bušotina, ali jednako bitno, nesmetan protok naftnih tankera kroz Hormuški tesnac i Persijski zaliv, i ovim kontrolu nad najvažnijom energetskom transportnom rutom na svetu. Pogled na mapu pokazuje da bi „novi Iran“ bio jednako upotrebljiv i za sprovođenje gasovoda i naftovoda iz Kaspijskog mora do Persijskog zaliva, na ovaj način izbegavajući, ili manje zavisiti od ranjive rute preko Rusije, Kavkaza i Avganistana.

Kao dodatak svemu tome, Iran od 2003. godine planira pokretanje naftne berze na kojoj bi se trgovalo u evrima. Njeno pokretanje je nekoliko puta odlagano, no ukoliko bi se ova ideja implementirala izazvala bi šok u finansijskom svetu. Uzimajući u obzir ogroman deficit SAD-a, slab dolar i rast troškova okupacije Iraka i Avganistana, uspešna Iranska berza bi bila velika pretnja.

Petrodolarska trgovina je jedna od osnova ekonomske hegemonije SAD-a, a u borbi za energiju alternative su samo dve – ili kontrolišete ili ste kontrolisani. SAD su takođe uzrujane i zbog činjenice da se vitalne komponente za tehnologije kao što su kompjuteri, rakete, sateliti i avioni proizvode u zemljama koje su odupiru Sjedinjenim Državama (npr. Kini).

Živimo u sve beznadežnijoj i militarizovanijoj fazi kapitalizma. „Anti-teroristički zakoni“ koje vidimo širom sveta se koriste protiv demonstracija, štrajkova i generalno protiv svakoga ko želi da se bori protiv kapitalističkih socijalnih, ekonomskih i vojnih ratova. Koncept „partnerstva“ između radnika i kapitalista koji proturaju birokratski sindikati ne samo da ne funkcioniše, već je samoubilački u vremenu kada naši neprijatelji sprovode globalni rat protiv radničke klase i njenih prava.

Sukobi spolja se nastavljaju u borbi protiv „unutrašnjih neprijatelja“, a kapitalistima i državama trebaju predvidivi protivnici, koji se oslanjaju na pravnu regulativu, strukture i donacije. Sve sa ciljem usmeravanja, kontrolisanja, slabljenja, podele i na kraju potpunog uništenja organizacija. Protiv ubrzane asimilacije tradicionalnih faktora opozicije, poput radničkog pokreta na kulturnom, političkom, sindikalnom i socijalnom nivou, MUR odbija da integriše svoje slobodne asocijacije u kapitalistički sistem.

Nema jednakih strana kada kapitalisti kupuju, prodaju i smanjuju cene rada, dok mi radnici moramo da se potčinjavamo. Kapitalizam stvara sistem „zavadi pa vladaj“ sa ciljem da se mi međusobno borimo usled pripadnosti različitim rasama, polovima, nacionalnostima itd. No, ono što vlade i gazde žele nije nužno ono što će dobiti. Jer dok kapitalizam stvara osnove podela, on istovremeno stvara i uslove za radničke direktne akcije i solidarnost.

Solidarnost znači uzajamnu pomoć i ona nema granice. Jedina prava „bezbednost posla“ na koju se možemo osloniti dolazi od nas samih, i od solidarnosti i akcija koje preduzmemo. Direktna akcija na radnom mestu znači štrajkove, usporavanje procesa rada, okupacije radnih mesta i bojkote, a akcije treba preduzimati kada najviše odgovaraju nama, radnicima, a ne kada ih ugovori i pravna regulativa dozvole.

Direktne akcije, propaganda i solidarnost moraju biti bazirane na našoj snazi, a ne na klasnoj kolaboraciji, kao što su npr. sindikalni izbori. Ekonomska nezavisnost može biti obezbeđena jedino članarinama, a ne donacijama od države. Federalizam znači da ne stvaramo centralizovane strukture i fondove pod kontrolom plaćenih sindikalnih profesionalaca.

Nasuprot buržoaskim sindikatima, Međunarodno udruženje radnika i radnica (MUR-AIT-IWA) se bori na ekonomskom, socijalnom, kulturnom i antimilitarističkom nivou. 70 godina nakon španske Revolucije iz 1936, pozivamo na ubrzavanje akcija protiv klasne nepravde, sa ciljem zamene kapitalizma i država slobodnim federacijama radničkih asocijacija – liberterskim komunizmom!

Protiv klasne nepravde: direktne akcije i solidarnost!

Živeo MUR!

Oslo, 24. april 2006.

Sekretarijat Međunarodnog udruženja radnika i radnica

Vezani članci

Izveštaj Sekretarijata MUR-a Plenarnom sastanku Internacionale u Pragu (23. 1. 2006)